'Ulaz u perivoj dopušten je samo mirnim osobama, onima koje su pristojno i čisto odjevene', piše tako u proglasu Općine Šibenik 12. lipnja 1896. godine. Šibenčani su bili jako ponosni na svoj gradski Perivoj Roberta Visianija, popularno zvanog Đardin, gradnjom kojeg je Šibenik prvi put izašao iz granica srednjovjekovnih bedema grada.

Trogiranin Frane Madirazza i romantična parkovna vizija Šibenika

Međutim, gradnja Đardina nije išla glatko. Trajala je ukupno pet godina. Ideja za gradnju Đardina prvi put se pojavila 1890. godine, a pravi zamah je dobila tek za vrijeme vladavine tadašnjeg 'prinudnog upravitelja' šibenske Općine Frane Madirazze. Budući da je 4. prosinca 1892. godine šibenska općinska uprava podnijela ostavku, Frane Madirazza postavljen je za općinskog povjerenika. Na toj dužnosti bio je od početka 1893. godine pa sve do kraja 1895. godine. U tom relativno kratkom periodu taj Trogiranin, o čijoj mladosti i školovanju ne znamo gotovo ništa, učinio je jako puno za Šibenik. Osim što je sredio gradske financije u kojima je bio kaos, njegov životni projekt bila je gradnja šibenskog gradskog perivoja, Đardina kojim se Šibenik svrstao uz bok ostalim gradovima na našoj obali Jadrana. Frane Madirazza osobito se brinuo za pošumljavanje Šibenika. Zahvaljujući njemu, Šibenik je među prvim gradovima u Dalmaciji dobio rasadnike ukrasnog bilja. Jedan se nalazio podno tvrđave sv. Mihovila, na njenoj istočnoj padini, a drugi ispred crkve Gospe van grada.

Najteži su bili pripremni zemljani radovi za gradnju perivoja. Trebalo je ukloniti dijelove golemog bastiona Bernardi iz druge polovine 17. stoljeća, zatim dio gradskih bedema iz sredine 15. stoljeća od bastiona Bernardi do kule kod samostana sv. Frane. Pri tom je trebalo savladati znatnu visinsku razliku koja je mjestimično iznosila i preko osam metara. Svi ti bedemi nisu naravno u potpunosti uklonjeni. Kad su poslije Domovinskog rata krenuli radovi obnove gradskog perivoja, pronađeni su svi navedeni elementi šibenskih fortifikacija kasnog srednjeg i ranog novog vijeka. U donjem dijelu Đardina, kod samostana sv. Frane, bilo je predviđeno da se postavio spomenik Nikoli Tommaseu. Odbor za postavljanje spomenika, kojem je na čelu bio tadašnji gradonačelnik Šibenika Ante Šupuk, 10. travnja 1890. godine prihvatio je projekt inženjera Vjekoslava Meichsnera, glavnog arhitekte grada Šibenika, kojim se prostor iza samostana trebao prenamijeniti u gradski perivoj. Istog onog Vjekoslava Meichsnera koji je zaslužan za izgradnju prve hidroelektrane na izmjeničnu struju na rijeci Krki, iz koje je 20. kolovoza 1895. godine potekla električna energija za Šibenik.

Zbog Đardina općinska uprava zapala u dugove

Tako dugački i zahtjevni radovi brzo su iscrpili općinsku blagajnu pa je povjerenik Frane Madirazza došao pod udar kritike, ali je uporno nastavljao dalje. Pisali su da je beskorisno utrošio novac, perivoj ogradio visokim zidom sa skupim, klesanim kamenim blokovima. Upravo za taj posao Frane Madirazza, u ime Općine Šibenik, sklopio je 1893. godine ugovor s klesarom Andrijom Orlandinijem iz Pučišća na otoku Braču. Andrija Orlandini obvezao se isklesati 260 kamenih blokova za ogradni zid Đardina, ali i kamene vaze za cvijeće te nosive stupove za rasvjetu perivoja. Kad je ogradni zid Đardina 1895. godine dovršen, na njemu su šibenski kovači postavili metalnu ogradu. Sljedećim ugovorom iz 1894. godine s tvrtkom Juhasz iz Graza, Frane Madirazza riješio je urbanu opremu Đardina, kao što su vodoskok i fontane s ribnjakom. 

Projekt šibenskog perivoja nije se nažalost sačuvao tako da njegovu gradnju možemo rekonstruirati tek iz ugovora s pojedinim graditeljima, obrtnicima i tvrtkama. Bez obzira što nemamo projekt, pouzdano znamo da je šibenski perivoj napravljen po uzoru na dugu tradiciju uređenja parkova i perivoja u Italiji. Što nas ne treba čuditi jer su utjecaji s druge, talijanske strane Jadrana na našu obalu dolazili i dok je Dalmacija bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije.

Nakon što je sagrađen, Đardin je imao više od četiri tisuće metara kvadratnih površine. Podijeljen je u tri zasebno oblikovana dijela, a visinska razlika je riješena kamenim stepenicama kojima se iz viših dijelova perivoja spuštalo u niže. Gornji, najmanji dio Đardina, imao je fontanu sa skulpturom u središtu. Središnji najveći dio Đardina također je imao fontanu, a na kraju donjeg, najmanjeg dijela, bila je 1896. godine postavljena skulptura Nikole Tommasea. Biljke su u Đardinu bile posađene na način da u tlocrtu čine geometrijske oblike, sve u duhu talijanske škole perivojne arhitekture 19. stoljeća. Od biljaka prevladavali su libanonski cedar, čempres i šimšir.

'U Općinskom perivoju zabranjeno je voditi pseta bez lanca'

'Općinsko upraviteljstvo pripušta perivoj njezi i brizi častnog građanstva i nada se da će brižno paziti na lijepi ures našega grada. U Općinskom perivoju zabranjeno je voditi pseta bez lanca. Naredba kučkoderu da pseto odvede imalo marku ili ne.' Prema tome, ako smo imali bilo kakvih dilema oko toga je li dopušteno voditi pse u Đardin, evo kako je to bilo regulirano proglasom tadašnje Općine Šibenik iz 1896. godine. Psi su mogli u Đardin, ali samo na lancu.

Nakon Drugog svjetskog rata Đardin je bio zapušten. Probijen je veliki ulaz na kontaktu Đardina s Poljanom, asfaltirana uzdužna staza, a spomenik Tommaseu srušen. Obnova Đardina nakon Domovinskog rata, možemo slobodno kazati, bila je pitanje ponosa Šibenčana. Nakon analize stanja biljaka u veljači 1997. godine, utvrđeno je da je samo njih deset u dobrom stanju. Nažalost, na kraju je samo jedna biljka iz stare postave Đardina našla svoje mjesto u novom hortikulturnom uređenju. Bez obzira na to, Perivoju Roberta Visianija obnovom je vraćen povijesni izgled i ugođaj. Kao kruna svega toga, 21. prosinca 2000. godine na dnu Đardina svečano je otkriven spomenik hrvatskom kralju Petru Krešimiru IV., rad kiparice Marije Ujević. Tim činom obnova Đardina simbolički je završena.

Međutim, obnovom nije završena i priča o Đardinu. Puno je važniji drugi, neispričani dio te priče. Onaj svakodnevni, naoko nevidljivi posao koji se zove briga i održavanje. Kad je sagrađen, šibenski Đardin mogao se mjeriti s istim ili sličnim perivojima u najvećim dalmatinskim gradovima. I ne samo s njima.

Ako ničega drugog, održavanje Đardina pitanje je našeg prestiža u Dalmaciji, kako bi Perivoj Roberta Visianija, naš popularni Đardin, i dalje bio ponos Šibenika i Šibenčana.