Iako u Austrijskom Carstvu nikad nije donesen zakon koji bi štitio kulturne spomenike, još 1850. godine osnovano je tzv. Središnje povjerenstvo koje je brinulo o spomenicima. Na terenu su postojali počasni konzervatori koji su bili direktno u doticaju sa spomenicima, a sve je ovisilo o skromnim financijama tadašnjeg carskog Ministarstva bogoštovlja i nastave u okviru kojeg je do 1918. godine i kraja monarhije, djelovalo Središnje povjerenstvo za spomenike. Dakle, služba zaštite spomenika bila je tek u ideji, ali to ne znači da su osobe koje su tada brinule o spomenicima bile beznačajne. Naprotiv, to su bili neki od najvećih i najpoznatijih konzervatora u povijesti te struke uopće, kao što su Alois Riegl i Max Dvorak. Veliku potporu imali su od austrijskog nadvojvode i tadašnjeg prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, druge najmoćnije osobe u Carstvu. Istog onog Franje Ferdinanda koji je ubijen u atentatu u Sarajevu 28. lipnja 1914., što je bio povod Prvom svjetskom ratu. Nadvojvoda Franjo Ferdinand osobno je intervenirao u tekstove posvećene zaštiti spomenika kulture, ali su ga zanimali i zahvati na značajnim kulturnim spomenicima diljem Carstva.

Konzervator Max Dvorak jako je poticao i znanstvenu komponentu konzervatorske djelatnosti, pa je svoje učenike Dagoberta Freya i Hansa Folnesicsa poslao da proučavaju dalmatinske kulturne spomenike, posebno šibensku katedralu sv. Jakova. Dagobert Frey je napisao prvu opsežnu monografiju o našoj katedrali koju je 1913. godine objavilo Središnje povjerenstvo. Međutim, Dagobert Frey postao je puno poznatiji po nečem jako, jako lošem. Kao gorljivi pobornik nacizma, tijekom Drugog svjetskog rata, u suradnji s Gestapoom i SS-om, sudjelovao je u popisivanju i otuđivanju poljskog kulturnog blaga u Varšavi i Krakowu u listopadu 1939. godine, neposredno nakon nacističke okupacije Poljske. Na taj način je postao sudionikom zločinačkog nacističkog plana koji je za cilj imao materijalno i intelektualno uništenje Poljske. To nije bilo ništa čudno, jer je u svojim zrelim znanstvenim radovima bio zagovornik nacističke rasne teorije. Čudno je kako neki naši potpuno neinformirani stručnjaci lokalnog i regionalnog značenja o tome pojma nemaju. Kao što pojma nemaju o tome da su znanstvene teze Dagoberta Freya o gradnji šibenske katedrale od samog početka poprilično dvojbene. Nažalost, Dagobert Frey za svoja nedjela za vrijeme Drugog svjetskog rata nikad nije odgovarao pred nekim međunarodnim kaznenim sudom. Nakon rata mirno je radio kao konzervator u Beču i do smrti predavao na Sveučilištu u Stuttgartu u južnoj Njemačkoj, kamo se preselio 1951. godine.

Nasuprot njemu Hans Folnesich, koji je umro vrlo mlad u 36. godini života, u svom kapitalnom djelu pod naslovom 'Studije o povijesti razvoja arhitekture i skulpture u Dalmaciji 15. stoljeća' najviše piše upravo o našoj katedrali sv. Jakova. Prerana smrt prekinula je tog izrazito nadarenog austrijskog povjesničara umjetnosti u daljnjem stvaranju, ali i ovo što je napisao dovoljno je da ga uvrsti među najveće na prostoru nekadašnjeg Carstva. Njegove teze o fazama gradnje šibenske katedrale i njenom mjestu u europskoj umjetnosti i danas su znanstveno svježe i aktualne.
Glavna briga carskog Središnjeg povjerenstva u Dalmaciji bila je Dioklecijanova palača u Splitu. Zbog nje je osnovana posebna komisija, a u Splitu se krajem 19. stoljeća trebala održati i velika konzervatorska konferencija. Takve konferencije prethodno su održane u Klagenfurtu, Beču, Steyru i Krakowu. Dakle, gledajući samo kulturnu baštinu, Dalmacija nije bila na začelju Carstva, nego je u mnogočemu prednjačila. Tako se 31. ožujka 1910. godine sastala lokalna komisija koja se bavila pitanjima restauriranja šibenske katedrale sv. Jakova, a sastanku je prisustvovao i sam Max Dvorak. Tada je bilo dogovoreno da se za potrebe obnove šibenske katedrale organizira i sastanak tzv. velike komisije, kakva je bila organizirana za Dioklecijanovu palaču u Splitu. 

Sve to zaustavio je Prvi svjetski rat. Habsburška Monarhija je propala, Austrija kao i mnoge druge države postala je nezavisna, a Hrvatska na kraju ušla u sastav Kraljevine Jugoslavije.

Još neko vrijeme trajala je uspomena na stručna i znanstvena dostignuća austrijskog Središnjeg povjerenstva u zaštiti spomenika, ali nakon Drugog svjetskog rata dolazi do potpunog i naglog raskida sa srednjoeuropskom tradicijom. Hrvatska kao da je odjednom otkinuta od svoje intelektualne srednjoeuropske matice i preusmjerena u krilo daleko primitivnijeg balkanskog kulturnog kruga. Tek u novije vrijeme pomalo se počinje istraživati i pisati o onome što je sve carsko Središnje povjerenstvo pionirski, i uz neizbježne greške, radilo na našim spomenicima kulture. Ali to je još uvijek kap u moru onoga što je sve krema nekadašnje srednjoeuropske inteligencije poduzimala za spas naših spomenika.

Prečesto i od nas samih.