Bombe na Svetu Lucu nisu opravdanje baš za sve

Šibenik je 13. prosinca 1943. godine navodno pretrpio najveća razaranja u svojoj povijesti. To naravno nije ni približna istina. Najveća razaranja u svojoj povijesti Šibenik je najvjerojatnije pretrpio kad ga je - nakon herojske obrane 1378. godine - osvojila Venecija. Tada je veći dio grada izgorio, uključujući komunalno središte s katedralom i Veliko ložom, te šibenska gradska arhiva. Ali to je priča za sasvim neku drugu kolumnu. Dakle, tog 13. prosinca 1943. godine dogodilo se najveće razaranje Šibenika u novijoj povijesti. Ne tako strašno kao razaranje gotovo polovice povijesne jezgre Zadra, ali ipak razaranje.

Kao što nakon kiše dolazi sunce, tako nakon svakog razaranja dolazi građenje. A gdje je građenje tu su i arhitekti. Nova zgrada hotela Jadran, novo kino, nova zgrada današnje županijske uprave, nova zgrada gradske knjižnice (sagrađena kao Dom JNA), nova Velika loža koju uporno krivo zovemo gradskom Vijećnicom, nove kuće na mjestima gdje su pogodile bombe, nove stepenice i trg pred katedralom sv. Jakova itd. Naši poznati arhitekti Ivan Vitić i Harold Bilinić, za danas nevjerojatnom brzinom do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća obnovili su grad. I ostavili svoj pečat, kako to najčešće arhitekti u tim situacijama rade.

Međutim, tijekom obnove puno toga je srušeno, a puno toga kao što je Velika loža obnovljeno polovično i podosta netočno. Od pionira obnove najviše su 'stradale' dvije lokacije: prostor pred katedralom sv. Jakova i nekadašnje brodogradilište s crkvom bratovštine pomoraca i brodograditelja sv. Nikole na mjestu gdje je danas Trg Pavla Šubića i zgrada Šibensko-kninske županije.

Nekad u centru pažnje, crkva sv. Nikole danas skrivena kao slijepo crijevo

Crkva sv. Nikole na obali nije se počela graditi prije 1605. godine. To se lijepo vidi na nekoliko crteža tog dijela šibenske obale s početka 17. stoljeća, koji su nam se sačuvali. Neki od crteža nastali su kao podloga privatne parnice oko posjedovanja obale. Na tom potezu od crkve sv. Frane do nekadašnje crkve i samostana sv. Dominika, obala je bila podijeljena na tri zasebne cjeline. Od crkve i samostana sv. Frane do Dobrića i crkve sv. Nikole bio je obalni prostor kožara i postolara okupljenih u bratovštini sv. Antuna. Taj prostor se i u Veneciji i u Šibeniku zvao Žudika (Giudecca). Središnji dio obale od Dobrića do nekadašnje Kneževe palače (danas Muzeja grada Šibenika) bio je rezerviran za brodogradilište, a imala ga je u koncesiji bratovština pomoraca i brodograditelja sv. Nikole. Na jednom crtežu jasno se vidi njihov prostor (Scuola) preko puta crkve sv. Nikole, dok crkva još nije bila ni sagrađena. Prostor oko Kneževe palače i biskupije bio je rezerviran za gradsku luku, a dalje je bila privatna obala u vlasništvu samostana sv. Dominika. Na granici između Žudike i brodogradilišta kuće su bile sagrađene okomito u odnosu na obalu, kako bi ostao veliki prostor za gradnju, izvlačenje i popravak brodova. Zbog toga što su građani stalno podnosili zahtjeve za gradnjom na obali, Venecija je već 1455. godine morala zabraniti gradnju u obalnom pojasu Šibenika.

U takvim okolnostima, početkom 17. stoljeća sagrađena je crkva bratovštine pomoraca i brodograditelja sv. Nikole. Bila je dio postojećeg okomitog sklopa kuća u nekoliko nizova na samoj granici nekadašnje Žudike i brodogradilišta. Ono što je od tih okomitih nizova kuća i crkve sv. Nikole preostalo, nakon Drugog svjetskog rata potpuno je zagradila nova zgrada današnje Šibensko-kninske županije. Na taj način sav taj povijesni prostor skriven je od pogleda, i nije ga više moguće vizualno doživjeti s obale.

Sve se okrenulo – nekad slavili Vitića, a danas bi ga najradije zaboravili

'Srednjovjekovni je Šibenik tijekom proteklog vremena doživljavao brojne preobrazbe, od kojih su one novije najkorjenitije i najrazornije. Najočitije su prisutne na samom licu grada na njegovoj obalnoj fronti. Moderni urbanistički i arhitektonski zahvati nameću vlastiti stil ne uvažavajući zatečeno, a svojom agresivnošću degradiraju kvalitetne povijesne strukture.' Napisala je to gotovo proročanski velika hrvatska povjesničarka umjetnosti Jagoda Marković u svom radu pod naslovom 'Šibenik bez duše', objavljenom u prosincu 1990. godine u jednom od vodećih hrvatskih znanstvenih časopisa Radovima Instituta za povijest umjetnosti .

Gledano očima Šibenčana neposredno poslije Drugog svjetskog rata, Šibenik je relativno brzo obnovljen. Glavna vizura grada s mora ponovno je uspostavljena i katedrala je mogla još više doći do izražaja. To je ona slika Šibenika koju svi pamtimo s razglednica – s jedne strane katedrala sv. Jakova, a s druge zgrada nekadašnje Skupštine Općine, danas zgrada Šibensko-kninske županije. Samo što to nije prava povijesna slika Šibenika kakvom su je doživljavale generacije Šibenčana prije nas. U  međuvremenu je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća uklonjena još jedna kuća u okomitom nizu u odnosu na obalu, na mjestu gdje je danas kafić 'Lasica'. Bila je to još jedna potvrda potpunog nerazumijevanja povijesnog funkcioniranja šibenske obale.

Glasoviti hrvatski arhitekt, Šibenčanin Ivan Vitić gradnjom današnje zgrade Županije pokušao je ponoviti ugođaj srednjovjekovnog Šibenika. Ali pokazalo se da su namjere jedno, a izvedba nešto sasvim drugo. S vremenom su i te suvremene Vitićeve intervencije u šibensko povijesno tkivo preoblikovane i degradirane do neprepoznatljivosti. Hotel Jadran danas je samo blijeda slika Vitićeve arhitekture.

Koliko god da su arhitekti poslije Drugog svjetskog rata bili 'nemilosrdni' prema povijesti i tradiciji Šibenika, čini se da smo mi prema njihovim djelima još i gori.

Je li danas uopće moguće vrednovati poslijeratnu arhitekturu na obalnoj crti Šibenika? Da bismo to uopće uspjeli moramo posjedovati široko obrazovanje i za trenutak barem pokušati razmišljati očima tadašnjih arhitekata. Mi sada imamo sveučilišta, institute, državne i javne ustanove, a oni su imali samo sebe.

I porušeni grad Šibenik pred sobom. Zato ne smijemo biti prestrogi.