JURAJ DALMATINAC I NIKOLA FIRENTINAC SUVREMENOG DOBA

Boris Magaš rođeni je Karlovčanin. Diplomirao je arhitekturu davne 1955. godine na Arhitektonskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu gdje je bio profesor teorije arhitekture. Prvi je profesor na studiju arhitekture u Zagrebu koji je imao doktorat. Godine 1991. postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rekli bismo imao je briljantnu znanstvenu karijeru. Ali Boris Magaš puno je poznatiji po jednom djelu koje će trajno obilježiti hrvatsku arhitekturu – stadionu Hajduka na splitskom Poljudu. To vanserijsko, genijalno djelo danas je u svim udžbenicima i monografijama suvremene arhitekture. Kad je glasoviti talijanski arhitekt Renzo Piano krenuo projektirati novi stadion sv. Nikole u Bariju za svjetsko nogometno prvenstvo 1990. godine, došao je u Split pogledati stadion na Poljudu. 

U najvažnijoj monografiji u kojoj se obrađuju arhitektonska postignuća zemalja bivšeg istočnog socijalističkog bloka pod naslovom 'Suvremena arhitektura u istočnoj Europi', djelo Borisa Magaša u tadašnjoj Jugoslaviji izdvojeno je u posebno poglavlje. Kao što su posebno poglavlje u povijesti hrvatske umjetnosti i arhitekture zaslužili Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac. Knjigu je napisao sad već pokojni njemački teoretičar arhitekture Udo Kultermann i sam dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

SOLARIS – DJELO KOJE NIKAD NIJE DOVRŠIO

Nije umjetnički genije Boris Magaš zaobišao ni Šibenik. Godine 1968. projektirao je hotele u hotelskom naselju Solaris kraj Šibenika. Odmah nakon toga projektirao je i hotelski kompleks Haludovo na otoku Krku. Kako piše Udo Kultermann, oba Magaševa djela slijede jaku lokalnu tradiciju gradnje. Kako su odmah počeli nesporazumi s investitorom, tako su cjelovito arhitektonsko djelo Borisa Magaša u kompleksu Solarisa bili samo hoteli Niko i Jure. Hotelski kompleks Solaris prema Magaševoj zamisli potpuno se uklopio u ambijent, i ničim ga nije narušavao. Ni na koji način ni Magaševe intervencije u prirodni okoliš Solarisa nisu bile problematične. To su uostalom bili možda posljednji trenuci kad je arhitektura u Hrvatskoj bila u potpunom suglasju s okolišem, bilo da se radi o Dalmaciji ili sjevernoj, kontinentalnoj Hrvatskoj.  

Hotelski kompleks Solaris spada među pet najvažnijih djela Borisa Magaša koja su bila pokazana na velikoj izložbi arhitekture bivše Jugoslavije u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku 2019. godine. Ostala djela su naravno stadion na Poljudu u Splitu, hotelski kompleks Haludovo na Krku, Povijesni muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu i dječji vrtić i jaslice Vjeverica na Mihaljevcu u Zagrebu. Solaris je u međuvremenu pretrpio brojne adaptacije i pregradnje pa se postavlja pitanje što je od izvornog Magaševog projekta danas ostalo. Slično je bilo i s hotelskim kompleksom Haludovo na otoku Krku. 

To su bile tipične blagodati hrvatske tranzicije. Svaki segment društva bio je 'prosvijetljen' novim, inventivnim hrvatskim kapitalizmom koji nije imao vremena za pravila  i zakone, a kamoli za umjetnička djela. Osim onih koja su se mogla ponijeti sa sobom ili staviti u sef.

Od samog početka umjetničkog djelovanja Boris Magaš je za svoj rad dobivao nagrade arhitektonske struke, a njegove su knjige, bilo da su izdane za života ili poslije smrti, klasik. Za kraj neka nam sam Boris Magaš svojim riječima opiše trenutno stanje arhitekture u Hrvatskoj. Taj njegov posljednji, pomalo proročanski intervju izašao je 2013. godine u časopisu Matice Hrvatske pod nazivom Vijenac.

'Arhitektonska praksa opterećena je nezrelošću struke, a naša politika o arhitekturi pojma nema, a nema ni interesa da nešto sazna. Engleska pak financira izložbu svoja tri najbolja arhitekta velikim sredstvima, i time zvoni po svijetu, legitimira se arhitekturom. Kod nas je arhitekt danas anonimus, a nekad je bilo normalno da pri otvaranju teatra upravo arhitekt preda ključeve gradonačelniku.'

I doista puno toga je u hrvatskoj arhitekturi bilo drugačije u vrijeme Magaševe umjetničke zrelosti. Od tada se štošta promijenilo. Postali smo demokratsko društvo koje bi trebalo imati puno više sluha za zaštitu kulturnih spomenika, makar oni bili suvremeni.

Ili nam se samo tako čini.