- Kad je riječ o izboru zanimanja, nekako je ta odluka oduvijek bila jasna. Od malih nogu okružen sam životinjama, a uz oca se rodilo zanimanje za ovaj posao. Kao i on, nakon faksa upisao sam specijalizaciju iz kirurgije i sve to je nekako bio logičan put. Danas zajedno radimo u ambulanti u Vodicama i na pitanje kako je raditi s ocem, kazat ću da nije uvijek lagano (smijeh). Radimo u različitim smjenama što je bitno jer tako su kirurzi u ambulanti dostupni tijekom cijelog dana i naravno, obojica poslušamo savjet jedan od drugoga - priča nam Anđelo.

Ovo je posao koji ne prestaje kada sat otkuca 15 sati, ovo je posao koji svatko od njih 'nosi' kući i posao koji ima jako puno lijepih, ali i onih tužnih strana.

- Najljepša strana ovog posla je kad spasiš nekoga za koga nitko, pa ni ti sam nisi vjerovao da je to moguće. Jedan od primjera je Sara koja je kod nas došla prije 11 mjeseci nakon što ju je napao i rastrgao kangal. Ozljede su bile strašne, svi su mislili da nema šanse, digli ruke od nje...I sam sam u jednom trenu mislio da ćemo je morati uspavati jer bila je u groznom stanju. Kod nas je bila 40 dana i prošla je 17 operacija. Puno puta je bila na rubu, u početku je išlo loše, ali onda je malo po malo krenulo i danas je vesele i zaigrana cura - govori nam Anđelo o svojoj najdražoj pacijentici dok ona veselo skače po ambulanti i gnijezdi mu se u krilu.

A osim Sare, tu je i jedan maleni šišmiš kojem je morao amputirati krilo nakon što je pretrpio ozljede.

- Nakon što su ga pretukli metlom, pronašla ga je i spasila jedna žena i donijela tu. Krilo smo morali amputirati i u ovakvom stanju u prirodu se ne može vratiti stoga će ostati kod nas.

Naravno, nisu sve priče sa sretnim krajem. Najteže je kad psi uginu i koliko god je to dio životnog ciklusa, uvijek je tužno.

- Bilo da je riječ o starijoj životinji ili teškoj operaciji gdje ima jako malo nade, i dalje je i svima nama to tužno. Ne možeš nakon toga jednostavno otići kući na ručak i veselo nastaviti dan - iskreno će.

Preko tjedna posvećen je poslu i teretani dok su vikendi rezervirani za planinu. Planina mu je postala hobi, a i za to su u jednu ruku zaslužne životinje.

- Volim proučavati životinje, a posebno me zanimaju hrvatske zmije i moguće da je i to jedan od razloga zašto sam i počeo planinariti. Vikende većinom provodim u planinama, a nedavno sam čak bio i na Kilmanjaru što je bilo uistinu jedinstveno iskustvo. Planina je isto posebna ljubav i tko jednom krene, taj teško odustane. Samo želi još - objašnjava nam.

I za kraj pitamo ga da li bi mogao zamisliti da radi nešto drugo.

- O tome nisam nikada ni razmišljao jer ovo je posao u koji sam krenuo zbog ljubavi i to je to.