Za redateljski dugometražni prvijenac odlučili ste se za 'Uzbunu na Zelenom vrhu' Ivana Kušana. Kao i u 'Zečjem nasipu', radnja se odvija u malom mjestu ili selu. Koliko su hrvatska mala mjesta inspirativna za domaće filmaše? Čini se da je više hrvatskih filmova smješteno u sela i mala mjesta, nego li u velike gradove.

U mom slučaju, u oba filma, je mala sredina bila dosta važna za samu radnju. „Uzbuna na Zelenom Vrhu“ kao što i sam naslov sugerira, smještena je radnjom na Zeleni Vrh – malo mjesto odnosno selo. Od početka je tako bilo zadano, kad kažem od početka mislim na 1956. kada je izašao istoimeni roman Ivana Kušana, prvi u nizu o dječaku Koku. Ostali filmovi iz serijala smješteni su u grad jer se Koko već u idućem romanu (Koko i duhovi) preselio u grad.

U „Zečjem nasipu“ jednu od ključnih stvari za samu radnju činila je blizina rijeke, budući da se sve događa pred poplavu, a poplavama su gotovo svake godine izložena mnoga manja mjesta u Hrvatskoj, a ne veći gradovi. Također, tajnu koju naši junaci nose teže je sačuvati u malom mjestu gdje svatko svakome zabada nos, pa je utoliko i dramaturška tenzija veća.

Ali da, manja mjesta su po koječemu inspirativna. Ponekad zbog topografije, ponekad zbog mentaliteta ili navika ljudi, ponekad zbog osjećaja zatvorenosti ili izoliranosti…

'Uzbuna na Zelenom vrhu', osim što je 'detektivski film' za djecu, donosi i brojne traume mladih junaka, ali bez izražene seksualnosti. 'Zečji nasip' ide korak dalje, i to o onoj, za mnoga mala mjesta sramotnoj gay seksualnosti. Što vas je privuklo scenariju Tomislava Zajeca?

„Uzbuna na Zelenom Vrhu“ i „Zečji nasip“ se po mnogočemu razlikuju. Zapravo je jedina stvar koja im je donekle zajedničaka to što su glumci mladi; u „Uzbuni“ su to djeca, u „Zečjem nasipu“ srednjoškolci i studenti.

Osim što me privukao sam scenarij, kojeg je izvrsno napisao Tomislav Zajec, od početka sam svjesna koliko je tema o kojoj „Zečji nasip“ progovara važna za Hrvatsku, a posebno za mlade ljude u Hrvatskoj koji se nalaze u sličnim situacijama. Upravo zbog toga sam od početka osjećala veliku odgovornost i bilo mi je važno da ovaj film na najljudskiji i najdostojanstveniji način prikaže temu istospolne ljubavi te, po mogućnosti i otvori neka pitanja.

Kako su mladi glumci reagirali na tako zahtjevne uloge? Je li ih je bilo strah 'stigme' da su i oni zapravo gay?

Reagirali su s punom odgovornošću - kako profesionalnom tako i društvenom. Ali zanimljivo je to oko stigme. Kada su dečki dobili i prihvatili uloge puno smo pričali upravo o tome jer nas je sve kopkalo to pitanje i ubrzo smo shvatili zanimljivu stvar; da je na primijer riječ o ulogama nasilnika, silovatelja ili ubojica uopće ne bi imali potrebu voditi takve razgovore u pripremama (kao što mi Vi uostalom ni ne bi postavili ovo pitanje). Sada kada je film gotov, svi strahovi te vrste su nestali jer je naš film toliko više od te „gay etikete“, a dečki su napravili toliko sjajne uloge koje im samo mogu koristiti u profesionalnom smislu.

Naše društvo jest u velikoj mjeri homofobno. Nije to slučaj samo u Hrvatskoj, slično je u mnogim manjim sredinama diljem svijeta. Nasilje nam je prihvatljivije od ljubavi koju ne razumijemo. Kada nešto ne razumijemo često se iz nerazumijevanja rađa strah, a iz straha se često rađa agresija. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg smo se i odlučili napraviti ovaj film – s nadom da ćemo uspjeti utjecati makar na jednog čovjeka, koji će nakon što pogleda naš film dobiti kapacitet za neko novo razumijevanje.  

Mislite li da je za gay mladež doista lakše živjeti u Zagrebu, nego li u malom gradu poput Šibenika?

Sigurno je u većem gradu lakše biti drugačiji od većine – o kojoj god drugačijosti se radilo. U većim gradovima su ljudi više zaokupljeni sami sobom i naprosto se manje bave drugima. U Zagrebu je to daleko od potpuno slobodnog i sigurnog, ali je i dalje lakše nego u manjim gradovima. Mnogi ljudi su upravo zbog toga otišli van Hrvatske, kao uostalom i Slaven iz našeg filma koji je otišao u Berlin.

Pripremate li možda svoj novi film?

Trenutno je festivalski život „Zečjeg nasipa“ poprilično uzbudljiv pa ovaj period koristim za predstavljanje našeg filma na festivalima izvan Hrvatske, ali kad se stvari malo smire sigurno ću se početi baviti svojim idućim filmom – što će to točno biti, u ovom trenu još nisam sigurna. Neke ideje se kuhaju.

Jeste li već bili u Kući umjetnosti Arsen i što mislite o filmskom potencijalu Šibenika? Makar kao lijepom kulisom?

Ovo će biti moj prvi posjet Kući umjetnosti Arsen i jako se veselim! Što se Šibenika tiče, jedan od najboljih hrvatskih filmova je snimljen upravo u Šibeniku i okolici, riječ je filmu Hane Jušić „Ne gledaj mi u pijat“. Filmski potencijal Šibenika svakako postoji.