Terraneo festival položio je s čistom peticom. Nije to mišljenje subjektivnog Šibenčanina ili novinara s prijateljskim vezama u organizaciji – jednostavno ne postoji posjetitelj festivala koji bi imao nešto loše za reći o pet dana provedenih na rubu Šibenika, u bivšoj vojarni u kojoj se dogodilo nešto veliko i značajno.

U početku bijaše ideja. A ideja bijaše idealna za ismijavanje. Veliki open-air rock festival negdje u Dalmaciji. Zvučalo je naivno, neizvedivo, problematično. Suludo. Glazbeni kružoci, menadžeri, booking agenti, promotorske agencije podozrivo su, poneki i s podsmijehom, komentirali glasinu koja je krenula iz jednog ureda na Marulićevom trgu u Zagrebu.

Sjeme Terranea posijano je u rujnu 2009. godine, naziv festivala iskristalizirao se nešto kasnije, a malena ekipa Artim produkcije, činilo se, zagrizla je prevelik i neprobavljiv zalogaj. Petodnevni festival s produkcijom na svjetskoj razini, globalne glazbene zvijezde, s priželjkivanih desetak tisuća ljudi po danu – i sve to „negdje u Dalmaciji“… Mirisalo je na debakl, financijsku katastrofu, nemoguću misiju. Potencijalni sponzori bili su sumnjičavi, artimovci su dobijali muskulfiber od sućutnog tapšanja po ramenima, no ambicija nije odumirala.

Vizija je prvi put izložena u Zadru, gdje se na kraju izlaganja projekta čulo tipično političko: „Javit ćemo vam se“. Javili se nisu, ali su gradski oci Šibenika, dan-dva kasnije, s Artim ekipom već bili na putu prema nekadašnjoj vojarni Bribirskih knezova u koju civilna noga nije zakoračila desetljećima. No zato su hangari bili tu, raspoređeni taman kako treba da se među njih uguraju tri pozornice, a blizina mora, pogled na brda u zaleđu i uvjeti za brzopotezno obnavljanje infrastrukture bili su samo dobrodošli dodaci na idealnoj budućoj festivalskoj lokaciji. Ljubav između Terranea i Šibenika mogla je početi.

Kad je u priču ušao Mate Škugor, šibenski promotor koji je u Zagrebu postao sinonim za koncertnu indie-rock scenu, bilo je jasno kako će u glazbenom smislu izgledati Terraneo – drugačiji, alternativan, indie, eksperimentalan, što je Artimov projekt učinilo još hrabrijim, smionijim i rizičnijim, s ključnim pitanjem: hoće li ljudi doći?

Među prvim headlinerima koji su Terraneu rekli „da“ bili su The National, a dogovor je pao nekoliko dana nakon njihova euforičnog koncerta u zagrebačkom Boćarskom domu. Svoj su potpis uskoro dali i Janelle Monae, Dubioza kolektiv, The Fall, Frank Turner i više se nije moglo nazad. Poslije organiziranja koncerata Billyja Cobhama, Tommyja Emmanuela i Angels in Harlem u Zagrebu, dugogodišnjeg vođenja kluba Purgeraj iza sebe te bogatim i gerilskim Škugorovim promotorskim iskustvom, Artim produkcija bila je krajem 2010. do grla u Terraneu, projektu koji je rastao iz dana u dan.

Da stvari kreću dobrim smjerom pokazala je, osim rastućeg broja lajkova na Facebooku, i zagrebačka tiskovna konferencija u ožujku ove godine. Stotinjak novinara, hrpa pitanja i opuštena atmosfera nagovijestili su da bi se „suluda ideja“ mogla pretvoriti u nešto značajno i veliko. Uskoro je nešto slično, i jednako dobro popraćeno, ponovljeno i u Šibeniku za lokalne novinare.

Do dana kada su se, dva tjedna prije festivala, ekipa iz Artima i njihov okupljeni organizacijski tim, uselili u hangare na festivalskoj lokaciji, na rasporedu line-upa nakupilo se 120 izvođača. S naknadnom pameću možemo ustvrditi i jednu nevjerojatnu činjenicu – nijedan bend nije otkazao, osim Gin Coolera i to iz objektivnih, zdravstvenih razloga (ironije radi, spomenimo da je gitarist benda Luka Pavić, jedan od direktora Artima; Terraneova karma očito nije sklona nepotizmu).

Kako se Dan D približavao, problemi su se gomilali, ali i rješavali; improvizacija, neprestano telefoniranje i fizički rad postali su svakodnevnica u hangarima i ispred njih. Radilo se po cijele dane, spavanja je bilo sve manje. Terraneo je još po nečemu poseban: kako se gorepotpisani novinar osobno uvjerio, ovo je valjda jedini festival čelni ljudi kojeg nisu glumili velike šefove, već su zasukali rukave i uhvatili se bauštele. Taj duh zajedništva i jednakosti ostao je prisutan do kraja festivala i uvelike je pridonio pozitivnoj atmosferi kojoj su svjedočili i koju danas pronose svi posjetitelji Terranea.

Terra, Aqua i Aero stage slagali su se danonoćno u vikendu prije Terranea. Lokacija je konačno počela izgledati kao mjesto na kojem će se stvarno odigrati nekakav festival. Šamar stvarnosti organizacijska ekipa doživjela je u nedjelju kada su počeli stizati izvođači. Među prvima je doletio Dan Deacon, nimalo običan indie-geek, u ponedjeljak ujutro pristigla je i Dubioza kolektiv, headliner prvog dana. Vizija se konačno počela konkretizirati, došlo je vrijeme da se Terraneo dokaže kao pukovnik ili kao pokojnik.

Biti ili ne biti trenutak došao je u utorak, prvog dana festivala. U backstageu, press centru i „glavnom stožeru“ vladao je kreativni nered i razumljiva nervoza. Bendovi su pristizali na tonske probe, ljudi su se skupljali ispred glavnog ulaza, festivalska groznica bila je pred vratima. „Svaki dan smo se budili s mišlju da nam u šator iza Terra stagea stiže stotinjak ljudi. Ispunjavanje njihovih želja i pripremanje backstagea ne bi bilo toliko stresno, da nam stalno nije stizalo na stotine informacija, telefoni su neprestano zvonili, baterije su se praznile dvaput dnevno i odjednom više nismo imali vremena niti za osnovne obaveze“, pričala nam je Sunčica Špoljarević, izvršna producentica Terranea.

Na Terraneu je radilo ukupno 350 ljudi, većina njih i po 19 sati dnevno. Uži organizacijski stožer funkcionirao je poput obitelji; dijelili su hranu, cigarete, tablete za grlo, a svaku bi večer kolektivno upali u polusatnu krizu, kada bi nakratko po stolicama sklopili svoje upale oči i odmorili promukla grla. Neki od njih ne bi po 12 sati napuštali ured i oni su, kaže Špoljarević, nosili kičmu festivala. „Za nas nisu postojali prvi ili peti dan festivala, to je sve bio jedan veliki neprekidan dan. Terraneov tim se pokazao nevjerojatnim, svi smo ovisili jedni o drugima, a izračunali smo da nam je dnevni prosjek spavanja bio dva sata. Naši volonteri također su se pokazali odličnima, bilo je s njima svakakvih čudnih situacija, ali svi su se jako trudili da ovaj prvi Terraneo na kraju uspije“, rekla je izvršna producentica.

A je li uspjelo? Prve večeri pred Dubiozom skakalo je oko osam tisuća ljudi, Frank Turner je oduševio, o nastupima Wovenhanda i La Roux još će se dugo pričati… Na The Nationalu se dan kasnije okupilo preko deset tisuća obožavatelja. Da, uspjelo je. Suluda ideja ostvarivala se svojim vlasnicima pred očima. Šibenčani su hodali glavnom ulicom festivala i u nevjerici komentirali festival svjetske produkcije u njihovu gradu. „Ne mo’š virovat!“… Kamp je bio pun k’o šipak, stranci su nagrnuli, viđeno je pola Zagreba i Splita. Terraneo je organizacijski na vani funkcionirao kao da traje već deset godina, a oduševljenje viđenim nije splasnulo ni u sljedeća četiri dana. Da ne bude sve baš tako jednostavno pobrinuli su se hipsterski bogovi indie-rocka poslavši buru, koja je stvarala probleme. Trećeg dana je digla ruke i pognute glave se povukla, ali nadimak Burraneo, festival ipak nije mogao izbjeći.

Od drugog dana pa do kraja, u backstageu više nije bilo strke. Ekipa se uigrala, sve se odrađivalo bez većih problema, članovi The Nationala pokazali su se najugodnijim gostima, Janelle Monae nataknula je na sebe auru najveće zvijezde (ako je suditi po njezinu koncertu, imala je na to potpuno pravo), a menadžer Mogwaija oborio je rekord u telefonskom nazivanju svojih domaćina. No, najveći show program u backstageu upriličili su članovi francuske puhačke skupine Lapins Superstar, koji su se prihvatili instrumenata i rasplesali organizatore i zvijezde festivala. Tulum je trajao do zore, a tu je i ekskluzivan dokaz: 

Na Terraneu se nije dogodio ni jedan jedini incident, policija i redari nisu imali nikakvog posla, nitko nije ležao po asfaltu unezvijeren od alkohola. „Kad me netko okrzne ramenom, kaže – oprosti“, opisivao je začuđeno jedan Šibenčanin, saževši u jednoj rečenici pozitivnu atmosferu festivala, na kojem se puno popilo, ali glave nisu postajale usijane. Ali ne sviđa se svima mir, tolerancija i ljubav, čime je Terraneo odisao punih pet dana. Na nedjeljnoj misi u crkvi sv. Frane u Šibeniku s oltara se osuđivalo razvrat i nemoral na rubu grada, nemili događaj “koji odvaja majke od djece”. Ako Boga ima, sigurno je u četvrtak uživao u nastupu The Baseball Projecta, a najbolji ovogodišnji glazbeni festival u Hrvatskoj se, svidjelo se to našim pastirima ili ne, dogodine po svemu sudeći vraća u Šibenik.

______________________________

Deset godina kasnije

Godine pandemijske 2021., dakle cijelo desetljeće kasnije, ostavština Terranea i njegov utjecaj na percepciju Šibenika kudikamo je jasnija. Od konkretnih tragova tu je Azimut, klub koji je otvorio jedan od čelnih ljudi festivala Hrvoje Jelković, a sama lokacija vojarne Bribirskih knezova ugostila je u godinama koje su uslijedile nekoliko manjih festivala poput Kulturaljke te elektronskih partyja od kojih su najpamtljiviji nastupi Fatboy Slima i Borisa Brejche.

Nakon Terranea, najvećeg i najbitnijeg festivala koji se ikada dogodio u Šibeniku i koji je doživio tri izdanja, grad je dobio obnovljenu tvrđavu sv. Mihovila i plažu Banj, čime je šibenska turistička priča dobila zamah. Reputacija grada kao kulturne meke strelovito je narasla, a lokalni promotori bili su toliko ohrabreni da je u jednom trenutku Šibenik brojio više od trideset festivala. "Grad festivala" i "Grad je pozornica" bile su parole kojima se brendirao grad.

Reputacija i dalje traje, no od Šibenika kao grada festivala nije ostalo puno. Dogodilo se ono što se dogoditi moralo: u gradu bez konkretne kulturne strategije, s tankim proračunom iz kojeg se daje "svakome po malo, a nikome dovoljno", s "podobnim" organizatorima koji su za sumnjive projekte dobivali puno više od ostalih i s kvalitetnim projektima koji su završili u dugovima, fama o "gradu festivala" i nije se mogla predugo održati.

Pandemija i mjere Stožera su za kraj zabile posljednji čavao u lijes i konačno zaustavile taj kulturni plimni val koji se širio još od tog prvog, danas već kultnog izdanja Terraneo festivala.