Šibenski glumac Leon Lučev u emisiji Nedjeljom u 2 otvoreno je govorio o novom filmu Lordana Zafranovića, ratnim traumama, psihoterapiji i radionicama koje vodi sa zatvorenicima.
Film Zlatni rez 42, nedavno premijerno prikazan na beogradskom FEST-u, izazvao je velik interes javnosti. Lučev smatra da su reakcije očekivane jer film otvara temu koja nije ostala u prošlosti.
„Bavi se onime što se događa kada se čovjek sakrije iza identiteta, bilo nacionalnog, stranačkog ili fašističkog, i u ime tog identiteta napravi ogromna zlodjela. Onda proviri čovjek i više nema natrag“, rekao je Lučev.
Film kao opomena
Glumac još nije pogledao cijeli, četiri i pol sata dug film, ali kaže da iznimno cijeni Zafranovića te da mu je suradnja s redateljem bila uzbudljiva. Kada je snimanje počelo prije pet godina, istaknuo je, nije ga zanimalo tko financira projekt.
Osvrnuo se i na stanje u srpskoj filmskoj industriji. Ne slaže se s tvrdnjom da su sredstva za film ondje oduvijek dobivali samo ljudi bliski vlasti Aleksandra Vučića i SNS-u, ali tvrdi da se situacija promijenila posljednje dvije godine, nakon početka studentskih nemira.
„Od tada novac u Srbiji dobiva samo SNS-ova ekipa. Nitko od kolega s kojima surađujem nije dobio novac. Normalno financiranje filma u Srbiji je ukinuto“, rekao je.
Zbog toga su, prema njegovim riječima, srpski filmaši bojkotirali FEST, a Lučev na beogradsku premijeru nije otišao iz solidarnosti s tamošnjom filmskom zajednicom. FEST je u tom trenutku nazvao „lažnjakom“ i smatra da je premijeru trebalo održati izvan festivala.
Unatoč svemu, kaže da bi ponovno prihvatio ulogu u filmu. „Film je dokument. Mi danas koketiramo s fašizmom i taj dokument je užasno bitan da ga vide mladi ljudi i da vide kamo koketiranje s fašizmom može odvesti“, poručio je.
„U svakom liku moram pronaći čovjeka“
U Zafranovićevu filmu Lučev glumi visokopozicioniranog ustašu koji počinje preispitivati svoja uvjerenja nakon što usvoji dijete s Kozare. Kroz dijete i sudbinu kozaračke djece, kaže, njegov lik postupno shvaća razmjere zločina koji se događaju oko njega.
Odgovorio je i na optužbe da sudjeluje u „velikosrpskoj propagandi“. Kazao je da postoje ljudi koji su od 1991. do 1995. branili Hrvatsku od velikosrpske ideje, ali i oni koji, kako je rekao, i danas „parazitiraju“ na toj temi koristeći političke spinove.
Prisjetio se pitanja koje je dobio nakon filma Buick Riviera iz 2008. godine, kada ga je novinar pitao kako mu je bilo glumiti Srbina kojeg je opisao kao zločinca. Lučev je odgovorio da je glumio čovjeka.
„U svakom liku ispod svega moram pronaći čovjeka, a tek se onda baviti time što taj čovjek radi. Ako to ne nađem, radim ideju, plošan lik koji je površan i nezanimljiv“, objasnio je.
Godinama se borio s traumama
Lučev je otvoreno govorio i o ratnim iskustvima te strahovima koji su ga pratili godinama poslije. Ispričao je kako se pet ili šest godina nije mogao voziti autobusom zbog klaustrofobije i osjećaja da ne može izaći iz prostora.
„Kad bih išao za Šibenik, došao bih do Karlovca i onda bih stopirao, jer iz auta mogu izaći. Kada bih vidio svoje ratne čizme, u nosu sam imao miris leševa“, ispričao je, prisjećajući se akcije u kojoj je, kako je rekao, bilo mnogo poginulih.
Pomogla mu je psihoterapija, na koju i danas odlazi, kao i studij glume. Kroz glumački posao, psihodramu i terapiju, kaže, postupno se suočavao s prostorima i traumama koje prije nije mogao otvoriti.
Radionice u šibenskom zatvoru
Osim glume, Lučev vodi radionice u zatvorima, među ostalim i u Šibeniku. Jedno takvo iskustvo posebno mu je ostalo u sjećanju.
„U šibenskom zatvoru bilo je 14 ogromnih frajera, pomislim si: ‘Bože, što ćemo sada?’ I onda nakon dva i pol sata imam 12 frajera koji plaču i grle se. Ako igdje postoje rane i potreba za komunikacijom, to je zatvor. Već dvije godine to radim i uživam“, rekao je.
Vodi i radionice poezije, kroz koje sudionici stihovima pokušavaju izraziti ono što osjećaju. U takvom prostoru ranjivosti, kaže Lučev, često se dogodi pravi kontakt među ljudima.
