Pitanje je zašto si mi kao gledatelji dozvoljavamo toliku patnju i emocije? I ne samo da si dozvoljavamo da nas emocije preplave, nego se svjesno predajemo takvim filmovima, a ponekad ih čak tražimo.

“Kod mnogih ljudi mozak se bori razdvojiti stvarnost od mašte. Pa premda nam razum govori da se nalazimo pred televizijom i da je pred nama samo napisana priča, povezujemo se s emocijama tih likova”, kaže dr. Audrey Tang, britanska psihologinja, i dodaje:

“Ponekad ono što likovi proživljavaju može potaknuti sjećanja na događaje koje smo sami proživjeli. Isto tako se može dogoditi da vlastite emocije i iskustva projiciramo na likove. Zato kad plačemo, ne plačemo nužno zbog likova, nego zbog onoga što su izazvali u nama.”

Filmovi kao sigurna zona

Razlog zašto se ljudi predaju takvim filmovima, a da se prethodno dobro opreme papirnatim maramicama, leži u tome što filmovim pružaju sigurnu zonu za emocije. S jedne strane to je opravdanje za emocije, a s druge dozvoljava kanalizaciju emocija koje bi se inače suzdržavale.

Dr. Sophie Scott, profesorica neuroznanosti na UCL-u, objašnjava što se zapravo događa u mozgu dok se pokušavamo sabrati uz neki dirljivi film:

“Zapravo, ne razumijemo to do kraja. Znamo da gledanje tužnih filmova stimulira vrlo važno područje u mozgu – ono koje dijelimo s drugim sisavcima. To se područje povezuje s emocionalnim ekspresijama poput plakanja, jecanja i slično. Razlog leži u emocionalnom stanju koje se stvara dok gledamo film. Čak 80 posto ljudi osjeća se bolje nakon plakanja. Zato to može biti snažan emotivni katalizator čak i ako pojma nemate što vas je zapravo rasplakalo.”

A što je s predrasudom da žene više plaču? Desetljećima su se melodrame i romantični filmovi smatrali tipično ženskima. U tome ima nešto istine jer su muškarce tradicionalno učili da se odupru suzama i plakanju da ne pokažu “slabost”.

“Istina je da će žene prije zaplakati od muškaraca, no to je kulturološka posljedica. Muškarci u našoj kulturi su puno više plakali – to je bio znak emocionalne pristojnosti u Viktorijansko doba. To se u prošlom stoljeću jako promijenilo, posebno oko Prvog svjestkog rata kad ozbiljnost dolazi u modu”, rekla je Scott.

Najtužniji film svih vremena

Naravno, nitko nije imun na plakanje – ni žene, ni muškarci, ni djeca. Štoviše, djeca su ciljana publika nekih od prilično uznemirujućih filmova poput Disneyjeva “Bambija”.

Studija provedena na sveučilištu Berkeley prije nekoliko desetljeća utvrdila je da je film “Šampion” (“The Champ”) iz 1979., barem sa znanstvenog stajališta, najtužniji film svih vremena, piše N1.

I dok znanost pokušava objasniti empatiju grafikonima i kemijskim jednadžbama, ono što prolazite gledajući neki film jednostavno se ne može kvantificirati. Nijedna magnetska rezonanca kao nijedan udžbenik iz psihologije ne može stvarno artikulirati što znači sjesti i pogledati “Divan život” Franka Capre na božićno jutro i pritom lijevati suze dok otkrivamo koje sve razloge za život ima glavni lik.

U svom romanu “Velika očekivanja” Charles Dickens je napisao: “Nebo zna da se nikad ne smijemo sramiti svojih suza jer one su kiša na zasljepljujuću prašinu zemlje, prekrivajući naša tvrda srca. Osjećao sam se bolje nakon plakanja – žalosniji, svjesniji vlastite nezahvalnosti, nježniji.”