Kako tko sebi betonom osigura djelić obale, tako se “zna” da je to nadalje njegovo i da se na “tuđi mul” nema što doći kupati. Istina je da se na našoj strani Jadrana imamo pravo kupati i gdje god hoćemo, ali tko je spreman sukobljavati se s “vlasnicima” obale, upropastiti sebi dan, rasprostrti “šugaman” uz nepoznate ljude koji vas smatraju uljezom na “svome” i daju si pravo da vas otjeraju. Lako je teoretizirati, teško je na “terenu” prakticirati pravo da se na pomorskom dobru kupaš gdje te volja (vjerojatno baš odatle i proizlazi drskost iznajmljivača koji reklamiraju “privatne plaže”, ali to je problem iz druge priče), piše Zadarski.

Problem je i netransparentnost, eufemistički rečeno, godinama povezana uz dodjele koncesija i koncesijskih odobrenja za plaže.

Ipak, jadranska obala i dalje je bog bogova, što bi se reklo, kad je u pitanju slobodan pristup moru, sa situacijom koja je i dalje - ili još uvijek - neusporediva s onom u Italiji, susjednoj zemlji s kojom dijelimo Jadran, s tim što je talijanska “čizma” sva uronjena u more, točnije mora: osim Jadranskog, još i u Jonsko, Tirensko i Ligursko more. No ono što se dogodilo talijanskoj obali kad su u pitanju privatizacija i koncesije, upozoravajuća je priča koju vrijedi čuti. Talijani sami kažu da ni u jednoj europskoj zemlji ne postoji slična situacija s upravljanjem plažama.

KUPANJE UZ ISPUSTE

Rečeno je to na nedavnoj Prvoj nacionalnoj konferenciji o obalnim krajolicima, održanoj u Lecceu u organizaciji Udruge za zaštitu okoliša Legambiente i Talijanskog opservatorija za obalni krajolik, na kojoj je podnesen izvještaj s podacima godišnjeg istraživanja o stanju talijanske obale - i ti su podaci doista zabrinjavajući. No ponuđena su i rješenja s potencijalom da sadašnju problematičnu situaciju u budućnosti barem donekle poprave.

Što je, dakle, najveći problem?

Najkraće: U Italiji je čak i ovog drugog pandemijskog ljeta sve teže pronaći besplatnu plažu. Talijani gotovo da i nemaju slobodan pristup vlastitim morima; da bi se kupali, moraju platiti, ponegdje i papreno - cijena se penje i do 50 eura dnevno.

Više od 50 posto pješčanih obalnih područja Italije povučeno je iz slobodne i besplatne uporabe, odnosno zauzimaju ih privatna kupališta, kampovi, odmarališta ili drugo. Broj koncesija za plaže i kupališta raste u svim regijama, pa ih u 2021. godini ima 12.166, dok ih je, prema službenim državnim podacima iz 2018., bilo 10.812, što čini rast od 12,5 posto. Rekorderi su regije Ligurija, Emilia-Romagna i Campania s gotovo 70 posto plaža danih na upravljanje privatnicima.

Besplatnih plaža najviše ima u Toskani, Basilicati, na Siciliji, u regijama Furlanija-Julijska krajina i Veneto. Među “čestite slučajeve” spadaju i Puglia i Sardinija gdje su uspostavili načelo prava na pristup moru za sve, određujući postotak besplatnih plaža veći nego postotak onih koji se mogu dati u koncesiju (60 prema 40 posto).

Na rivijeri Romagna, pak, dijelu jadranske obale oko Riminija, koji svakog ljeta privuče tisuće talijanskih turista, gotovo je nemoguće plaži pristupiti besplatno, kaže se u izvješću. U samom Riminiju u privatnim je rukama 90, a u Gatteu čak sto posto plaža.

Ostala značajna povećanja bilježe se u Abruzzu (sa 647 u 2018. na 891 objekt u 2021. godini) i u južnim regijama, počevši od Sicilije, gdje su koncesije za kupališne objekte skočile s 438 u 2018. na 620 u 2021. godini, što je porast od 41,5 posto. Osim onoga rekorda u općini Gatteu, s baš svim plažama danima u koncesiju, nevjerojatni brojevi dosegnuti su i u drugim općinama koje su se približile “stotki”. U Pescari, recimo, nama “preko puta”, od svih plaža “samo” ih je 84 posto dano u privatne ruke.

Dijelovi obale koji su ostali za slobodan pristup i besplatno kupanje najčešće su, uza sve, u području muljevitih ušća ili u blizini ispusta, gdje je kupanje najčešće ionako zabranjeno. Sveukupno je 7,7 posto “plažne” obale duž Apeninskog poluotoka na kojima je kupanje zabranjeno radi zagađenja. Sicilija i Kampanija, recimo, imaju ukupno oko 55 od 87 kilometara obale za kupanje zabranjene na nacionalnoj razini.

Poseban problem su cijene koncesija koje su, kako je rečeno na spomenutoj konferenciji, svugdje niske, a u nekim luksuznim turističkim mjestima “sramotne u odnosu na milijunske zarade”. Primjerice, od 59 koncesija općine Arzachena na Sardiniji država je za godinu 2020. prikupila 19 tisuća eura, ili prosječno oko 322 eura po koncesiji!

Cijelu priču pročitajte ovdje.