Slavica Dodig: Kruh se jeo uz svaki obrok, s tim da su obični ljudi pripremali kruh od ječmenog brašna, a oni imućniji od pšeničnog. Ječmeni kruh bio je tvrd, sladunjav

Što je Isus jeo? Pitanje je to koje si je postavilo sigurno mnogo čitatelja Novoga zavjeta jer su na njegovim stranicama često susretali opise Kristova blagovanja, kako s učenicima tako i s farizejima, carinicima i grešnicima. Međutim, evanđeoski tekstovi usmjereni su na Isusove poruke, a manje na ondašnje menije i novozavjetne trpeze. Ipak, da je moguće rekonstruirati ondašnje jelovnike i odgovoriti na postavljeno pitanje s početka teksta, dokaz je knjiga istoimena naziva 'Što je Isus jeo?' dr. Slavice Dodig, koja je upravo izašla u nakladi Kršćanske sadašnjosti.

- Praćenjem Isusovih druženja uz trpezu, na većim ili manjim okupljanjima, jasno se može vidjeti da je poglavito bilo važno s kim je Isus blagovao i koje je važne misli i poruke odašiljao, ne samo svojim sustolnicima na određenoj gozbi nego i svima onima koji će poslije slijediti njegov nauk. U tom kontekstu, među važnim porukama svakako je Isusova izjava da čovjek ne živi 'samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta - veli dr. Slavica Dodig, dodajući kako doista nije jednostavno odgovoriti na pitanje što je Isus jeo jer o tome u Novom zavjetu gotovo da nema podataka.

Stoga u prvome dijelu knjige ona donosi podatke o tome što se jelo i kako se blagovalo u prapovijesno vrijeme na prostoru na kojem su obitavali biblijski ljudi, iz čega se može iščitati što su jeli novozavjetni ljudi, pa tako i Isus.

Tako možemo doznati da dok je Josip kao tesar odlazio raditi na gradilišta, Marija je poput ostalih žena u vrtu uzgajala mahunarke, povrće, voće i neke začinske biljke od kojih je svakodnevno spravljala ručak i večeru. Novcem što ga je Josip priskrbio svojim tesarskim umijećem kupovali su ostale potrepštine. Okosnica prehrane u Isusovo vrijeme bila su jednostavna vegetarijanska jela, s povremenim dodatkom mesa, uglavnom u svečanijim prilikama.

Za pripremu svakodnevnih obroka upotrebljavali su žitarice (ječam, pir, pšenicu, proso, raž), mahunarke (slanutak, bob, leću, grah, grašak, rogač), plodove stabala (masline), povrće (luk, češnjak, ljutiku, poriluk, gorko bilje/zelje, zelenu salatu, kupus, krastavce), voće (grožđe, nar, datulje, smokve, dinje, jabuke, marelice, dud, glog, bobičasto voće, divlji limun – preteča limuna), koštuničavo (orašasto) voće (badem, orah, pinjoli, pistacije), začinske biljke (listići metvice, gorušice, lovora, kumina, šafrana, rute, anisa, kopra, peršina, korijandra, kadulje, majčine dušice, kapara) te začine (sjemenke kima, korijandra i sezama, papar, cimet, senf).

Način pripreme nije se temeljio samo na židovskoj tradiciji nego i na znatnom utjecaju grčke i rimske kulture. Neke začine pribavljali su od trgovaca koji su ih dopremali iz udaljenih zemalja. Stanovnici Galileje i Samarije na prostranim su poljima uzgajali žitarice, osobito ječam i pšenicu. Koliko su im bile važne te žitarice, pokazuju ljetne proslave ječma na blagdan sedmica Šavuot, odnosno jesenske proslave žetve pšenice na blagdan sjenica Sukot. Kad su u vrijeme žetve Isus i učenici prolazili poljima, trgali su klasje i jeli svježe zrnje. Proizvodi od ječma i pšenice činili su glavninu prehrane. Manje se upotrebljavalo proso, zob i raž. Prednost je žitarica što su hranjive i mogu se dugo čuvati, piše Večernji list.