Nijedna strana nije htjela da do katastrofe dođe. Nijedna strana nije planirala sukob. Prljava mala tajna politike je sljedeća: uz sve priče o strategijama, vlade i politički čelnici vrlo često su poprilično loši u šahu. Prečesto se njihove odluke temelje na pogrešnim ili nedostatnim informacijama, kao i pristranim pretpostavkama koje se ubrzo raspadnu. Kako je jednom rekao njemački maršal Helmuth von Moltke, “nijedan plan ne izdrži kontakt s neprijateljem.” Prečesto vođe izmišljaju poteze u hodu, a to se, čini se, dogodilo i prije 61 godine, prenosi N1.

Neki iskusni promatrači današnjice kažu da ni ruski predsjednik Vladimir Putin nije imao nikakav plan osim zauzimanja Kijeva kada je pokrenuo punu invaziju na Ukrajinu prošle godine. Mislio je da će taj cilj ostvariti za nekoliko dana jer su mu tako rekli šefovi obavještajnih službi. Putin se nastavlja prilagođavati u hodu, a strah od nuklearne eskalacije vezane za rat u Ukrajini još uvijek je prisutan.

Vojni povjesničar Max Hastings u svojoj knjizi o Kubanskoj krizi navodi da je administracija tadašnjeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja kaotično pokušavala saznati koji je plan sovjetskog vođe Nikite Hruščeva, pretpostavljajući da Hruščev plan ima, piše Politico.

“Neobične i neobjašnjive situacije”

Ispostavilo se da to nije točno i da je Hruščev jednako – kao i Amerikanci – pokušavao pronaći rješenje za izlazak iz ove, kako je opisao britanski premijer Harold Macmillan, “neobične i neobjašnjive situacije.” Stvar je spašena isključivo zdravom razumu Kennedyja, koji je okrenuo leđa svojim temperamentnim dužnosnicima gladnima apokalipse.

Kennedy je “prihvatio strategiju koja je naglašavala odlučnost i njega samog, ali i njegove nacije, a odbio je smjerove koji su mogli dovesti do katastrofe,” pisao je Hastings, no katastrofa je bila vrlo blizu. Kada je cijela strašna situacija završila, američki ministar obrane Robert McNamara naglasio je kako su krive procjene mogle dovesti do armagedona.

Drugim riječima – nikada ne smijemo isključiti ljudski faktor usred krize.

Listopad 1962. sada je svima na umu, pogotovo kada se uzmu u obzir konstantna upozorenja ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog kako Rusija možda razmišlja o tome da raznese nuklearnu elektranu Zaporižje.

“Sigurno znamo da je Rusija razmišljala da izdaleka detonira nuklearku jednom kada ju preda nama,” rekao je Zelenski prošlog tjedna. Borbe u blizini druge najveće nuklearne elektrane u Europi već mjesecima izazivaju strahove zbog visoke opasnosti od potencijalne radioaktivne eksplozije.

Naravno, nije svima na umu samo Zaporižje. Putin često upozorava o “mračnim posljedicama” za bilo koju naciju koja bi se petljala u njegovu invaziju na Ukrajinu, a njegovi najviši pomoćnici iznose stravične nuklearne prijetnje, najeksplicitnije još od vremena Hladnog rata.

Bivši ruski predsjednik i trenutni zamjenik čelnika ruskog nacionalnog vijeća sigurnosti, Dmitrij Medvedev, prošle srijede je iznio još jednu u nizu prijetnji, izjavivši da bi rat mogao “biti završen u nekoliko dana” kada bi Rusi učinili ono “što su Amerikanci učinili 1945. kada su nuklearnim bombama napali dva japanska grada, Hirošimu i Nagasaki.”

Neki zapadni dužnosnici odmahuju rukom

Ipak, neki ukrajinski i zapadni dužnosnici, kao i mnogi analitičari, odmahuju rukom na ovakve prijetnje, navodeći da se njima tek želi zastrašiti zemlje Zapada i ograničiti njihovu podršku Kijevu.

Na primjer, Institut za proučavanje rata tvrdi da je posljednji u nizu monologa Medvedeva vjerojatno trebao zastrašiti zemlje članice NATO-a uoči summita u Vilniusu. U nedavnom istraživanju, Keir Giles iz think-tanka Chatham House tvrdi da Moskva nuklearnim prijetnjama želi ograničiti odgovor Zapada na rat, pišući da su “čelnici zemalja Zapada upravo ruskim narativima o nekontroliranoj eskalaciji opravdavali svoju nevoljkost za pružanje ključne vojne pomoći Ukrajini.”

“Taj uspjeh rezultat je stalnih činjenice što zapadni promatrači i političari ne razmišljaju o tome koliko su ruske prijetnje nerealne… Ključno je da reakcije na rusku retoriku budu temeljene na procjenama o tome koliko je ona realna, a ne na paralizi izazvanoj strahom,” tvrdi Giles.

Cijeli članak pročitajte ovdje.