Tito i Staljin – pokazna vježba

A nije baš da nismo mogli predvidjeti. U Bukureštu je 28. lipnja 1948. godine izglasana rezolucija tzv. Informbiroa pod naslovom 'Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica.' Jugoslavenski komunisti tom rezolucijom izbačeni su iz Informbiroa, a Jugoslavija je naprasno ostala i bez sovjetske vojne i gospodarske pomoći. Informbiro je bio koordinacijsko tijelo devet nacionalnih komunističkih partija: Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Madžarske, Poljske, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije, Italije i Francuske. Osnovan je 1947. godine u Varšavi u Poljskoj, s ciljem da Sovjetski Savez osigura svoj utjecaj u tim komunističkim partijama, ali prije svega državama. U propagandi bivše socijalističke Jugoslavije izbacivanje jugoslavenskih komunista iz Informbiroa bilo je centralno mitološko mjesto nove Titove samostalne socijalističke ideologije, koja će dovesti do politike nesvrstanosti. Međutim, stvari baš nisu bile onakve kakvima ih je htjela prikazati tadašnja jugoslavenska propaganda. Bile su zapravo vrlo jednostavne: Staljin se odrekao Tita. Odrekao ga se zbog Titovog upletanja u obračun grčkih komunista s prozapadnom vladom u Grčkoj i pokušaja da Albaniju pripoji Jugoslaviji. Političkim dogovorom Staljina i Churchilla, bez znanja Sjedinjenih Američkih Država, podijeljene su interesne sfere u tadašnjoj Europi poslije Drugog svjetskog rata. Grčka je pripala sferi utjecaja Velike Britanije. Staljin se plašio da će upletanje socijalističke Jugoslavije u političke i vojne sukobe u Grčkoj dovesti do Britanske intervencije na Balkanu. Tito je bacio oko i na Albaniju, gdje je poticao političke sukobe unutar vladajuće komunističke partije, što je imalo za posljedicu i jedno politički motivirano ubojstvo visokog albanskog dužnosnika.

Zbog svega toga, Tito je bio preopasan za Staljina koji ga je jednostavno prepustio na milost i nemilost Zapadu. Da je Sovjetski Savez na bilo koji način namjeravao intervenirati u Jugoslaviji za to bi postojali konkretni dokazi o koncentraciji sovjetskih vojnih jedinica, kao prije intervencije u Mađarskoj 1956. godine ili tadašnjoj Čehoslovačkoj 1968. godine. Na fabriciranju činjenica gradio se tako lažni mit o Titovom odlučnom odbacivanju Staljina. Ništa novo, rekli bismo. Povijest svih zemalja nekadašnjeg istočnog bloka bila je prepuna lažiranja i iskrivljavanja činjenica. Tito kao sovjetski 'đak' nije po tome bio iznimka. Radilo se samo o sukobu interesa Staljinovog globalnog imperijalizma s Titovim balkanskim mini-imperijalizmom. 

U novije vrijeme ta se problematika sve više istražuje. Redoviti profesor na Sveučilištu u Zürichu u Švicarskoj Jeronim Perović napisao je 2007. godine kapitalni rad o tome pod naslovom 'The Tito–Stalin split: a reassessment in light of new evidence' na temelju istraživanja ruskih arhiva, posebno spisa veleposlanstva Sovjetskog Saveza u Beogradu i Tirani u Albaniji. Nakon razlaza Tito-Staljin, Sovjetski Savez se uvukao u svoju ljušturu i apsorbirao samo one satelitske države koje je u tom trenutku mogao. Ostale zapadne države, malo pomalo postajale su dio novog vojnog saveza osnovanog 1949. godine pod nazivom NATO.

Samo treba čitati što državni mediji u Rusiji pišu

'24. veljače započela je nova era u svijetu, ali što je još važnije, počela je nova era u životu Rusije. Zemlja se oslobađa ne samo iluzija o Zapadu: oslobađa se zapadnog utjecaja, čak i šire – otuđenja, oponašanja, grčenja i ovisnosti o strancima (prvenstveno ideološkim i duhovnim). To je naša kronična bolest, u aktivnoj je fazi od 18. stoljeća: ili smo od nje teško oboljeli, ili smo se skoro oporavili. Sada imamo jedinstvenu priliku da dobijemo imunitet, da postanemo samodostatni, jer smo i sami napravili korak na koji je Zapad mogao odgovoriti samo pokušajem da nas izbaci iz svjetske zajednice. Nemamo pravo propustiti ovu priliku.' To su riječi Petra Akopova dugogodišnjeg glavnog ruskog propagandiste (jer ga je novinarom teško nazvati) koji piše kolumne za državnu medijsku kuću RIA Novosti. Ukratko, sve što Vladimir Putin misli, Petar Akopov napiše. On je svojevrsni kroničar stanja duha 'ruskog cara'. Nema nikakve sumnje, Vladimir Putin odlučio je raskrstiti sa Zapadom, barem za svog života. Napad na Ukrajinu njegov je pokušaj da novo Rusko Carstvo ne ostane osamljeno. 

'Nismo ni najpametniji, ni najljepši, ni najjači i najbogatiji, nego samostalno razmišljamo, poznajemo svoju povijest i svoj nacionalni kodeks, živimo po svojim moralnim načelima i vjerujemo u svoje ideale. Mi smo jedinstvena pravoslavno-euroazijska civilizacija, kao, na primjer, kineska civilizacija.' Znači prema riječima Petra Akopova mjesto Rusije je u Aziji, a ne u euroatlantskim integracijama. Te postavke su toliko šuplje da se to vidi već na prvi pogled. Od vremena hladnog rata Kinezi su vodili svoju politiku i komunizam tamo nije uvezen iz Sovjetskog Saveza, kao što nije ni u Vijetnamu ni recimo na Kubi i mnogim mjestima Latinske i Južne Amerike. Sve su to primjeri naroda čije su vođe prigrlile komunizam samo kao sredstvo borbe protiv kolonijalizma starih imperijalnih sila Velike Britanije, Francuske, Nizozemske. Ho-Ši-Min, francuski student, sa socijalističkim idejama upoznao se tijekom studija u Parizu između dva svjetska rata, a ne u Moskvi. Borba Ho-Ši-Mina bila je borba za nacionalno oslobođenje Vijetnama od francuske kolonijalne vlasti. Amerikanci to uopće nisu prepoznali. Kao što nisu prepoznali da su mnogi ljevičarski pokreti u Latinskoj i Južnoj Americi bili usmjereni prema većoj demokratizaciji tih društava koja su najčešće bila pod vladavinom okrutnih vojnih vlada, što su svim sredstvima suzbijale slobodu mišljenja, govora i organiziranja. Azijske države danas su tehnološki jedne od najnaprednijih na svijetu, i uopće nije jasno što bi tamo radio tehnološki patuljak kao što je Rusija. Takva politika vrlo brzo će Rusiju dovesti do statusa Sjeverne Koreje, koja je inače jedina važnija azijska država u koju je komunizam uvezen iz Sovjetskog Saveza.

Vladimir Putin je ugasio svjetlo u Rusiji

'Spušta se željezna zavjesa: sa zapadne strane, gospodarska, u vidu sankcija, a s naše strane, kako su uvjereni, informativna i ideološka.' Tako mudruje Petar Akopov zazivajući ponovno hladni rat nakon Drugog svjetskog rata i podjelu svijeta u dva bloka. Misli da bi u jednom bloku bile sve euroatlantske zemlje, a u drugom svi ostali, uključujući islamske zemlje. Za koje misli da će biti ujedinjene u nekoj panislamskoj državi. To su tolike gluposti da su previše i za jednog državnog propagandistu. Islam religijski nije jedinstven i on, kao i kršćanstvo, ima različite i izrazito suprotstavljene, vrlo često potpuno nepomirljive države i strane. Dovoljno je spomenuti iračko-iranski rat 80-ih godina prošlog stoljeća tijekom kojeg je poginulo najmanje milijun ljudi, a korišteno je i međunarodnim konvencijama nedopušteno kemijsko oružje. Iranski vojnici išli su u rat s Irakom ispraćeni riječima vrhovnog vjerskog vođe Homeinija da se idu boriti protiv nevjernika. A Iračani su većinom bili muslimani, i to šiti kao i Iranci.

Što misli Vladimir Putin kad jednu kršćansku, europsku civilizaciju okreće Aziji? Vjerojatno ne zna ni on sam. Europska unija sekularna je država u kojoj je crkva odvojena od države. U Europskoj uniji žive katolici i protestanti, ali i dobar broj pravoslavnih kršćana Rumunja, Bugara i Grka. I nitko od njih nije pomislio otići u Aziju. Što je dovelo Rusiju u toliki intelektualni i društveni regres, vjerojatno će biti i jest predmet ozbiljnih znanstvenih studija. Što je zemlju - koja je intelektualno i kulturološki dio Europe - dovelo do toga da pobjegne od svog prirodnog okruženja? Zar su protivnici sovjetskih boljševika nakon konačne pobjede Oktobarske revolucije poslije Prvog svjetskog rata pobjegli u Aziju? Pobjegli su na jedino mjesto, osim Rusije, kojem pripadaju – u Europu. U Šibeniku i danas žive potomci tih ljudi. I kako to da Ukrajinci, koji sigurno nisu imuni na zajedničku povijest u carističkoj Rusiji i Sovjetskom Savezu, toliko žele Zapad da su za to spremni dati ono najvrjednije – svoje živote. 

Koje je to idealno društvo prema kojem u ovom trenutku putuje Rusija? I to nam kaže Petar Akopov: 'To neće biti povratak ni u SSSR ni u predrevolucionarnu Rusiju: ni jedno ni drugo nije moguće. Ali doći će do izgradnje društva i države koja je duhovno samodostatna, utemeljena na nematerijalnim vrijednostima, na superiornosti duha nad tijelom, služenja nad imovinom, bez samoponiženja i želje za živite kao u inozemstvu.'

Za sada je moguće samo kazati da je Vladimir Putin u Rusiji ugasio svjetlo i rekao: 'Laku noć.'