“Mali dječak” nosio je 64 kilograma obogaćenog urana kad je prije 78 godina detonirao, nekih 600 metara iznad centra Hirošime. Vatrena kugla temperature do 5.000 stupnjeva i jačine oko 15 tona TNT-a raznijela je sve u promjeru 1,6 kilometara. Nuklearni oblak u obliku gljive nadvio se 15 kilometara iznad ozračene masovne grobnice. Dvije trećine Hirošime sravnjeno je sa zemljom, a procjene poginulih, većinom civila, kreću se od 66 do 140 tisuća ljudi, kad se pribroji sve one koji su idućih tjedana i mjeseci podlegli opeklinama i radijacijskoj bolesti, piše Petar Stošić za N1.

Sva povijest Hirošime od tog dana ostala je u drugom planu, njeno ime otada je prije svega simbol za najstrašnije oružje koje je ljudski um uz pomoć znanosti i tehnologije uspio osmisliti. Samo tri dana kasnije, 9. kolovoza, debeli brat Malog dječaka (Fat Man) bačen je na Nagasaki. Ubio je između 60 i 80 tisuća ljudi, gotovo isključivo civila, a zahvaljujući brdima koja su ublažila udar, uništena je “samo” trećina grada.

“Lica, ruke i noge mrtvih su natekle i izgubile boju, zbog čega su izgledali poput crnih gumenih lutaka. Kad bismo cipelama gazili po tijelima, koža bi se ljuštila poput one s prezrele breskve, otkrivajući bijelo salo ispod”, posvjedočio je preživjeli Yoshiro Yamawaki, koji je imao 11 godina kad je bomba pala na Nagasaki.

Nuklearno razaranje Japana ipak nije prikazano u Oppenheimeru, hvaljenom novom filmu koji je nepresušna tema razgovora posljednjih tjedana, a koji se bavi životom Roberta Oppenheimera i njegovom ključnom ulogom u Projektu Manhattan od 1942. do 1945. Ovaj genijalni američki fizičar je, naime vodio tajni laboratoriju Los Alamos u pustinji u Novom Meksiku, u kojem je atomska bomba dizajnirana.

Novi nuklearni bauk zbog rata u Ukrajini

“Saznao je za bombardiranje Hirošime i Nagasakija na radiju – isto kao i ostatak svijeta”, naveo je redatelj filma Christopher Nolan u intervjuu za NBC , obrazlažući da je film zamišljen iz perspektive oca atomske bombe, kako povijest pamti Oppenheimera. Nolan je scenarij za film napisao prema Oppenheimerovoj biografiji American Prometheus iz 2005. godine.

“Iako situacija u Ukrajini stavlja to više u prvi plan ljudi, istina je da je nuklearno oružje iznimno opasna stvar koja leži po kući. To nije nešto što bismo trebali zaboraviti i nije nešto što bismo trebali olako shvatiti”, osvrnuo se slavni britanski redatelj i na očiti razlog zašto je nuklearno oružje opet u fokusu pažnje rastresenog i zaboravnog svijeta. Zbog bauka nuklearnog armagedona koji se nadvija nad rat u Ukrajini, a koji ruski predsjednik Vladimir Putin i njegovi podređeni uporno potenciraju, zveckajući oružjem čije bi korištenje u 21. stoljeću trebalo biti nezamislivo.

I zaista, nepodnošljiva lakoća s kojom galerija likova iz Kremlja i režimskih medija, od bivšeg premijera Dmitrija Medvedeva do voditelja Vladimira Solovjova, prijeti nuklearnim arsenalom Ukrajini i njenim zapadnim saveznicama samo je podsjetnik na pomalo zaboravljenu prijetnju čovječanstvu.

Uzajamno zajamčeno uništenje

No najveći paradoks nuklearnog oružja je onaj na koji je i Oppenheimer, izgleda, računao dok je radio na njemu – da će ga upravo njegova neljudska snaga pretvoriti u ultimativni tabu i spriječiti novi svjetski rat. Riječ je o doktrini nazvanoj “uzajamno zajamčeno uništenje” (eng. mutual assured destruction, čija skraćenica je, prigodno, MAD), prema kojem ona strana koja izvede nuklearni napad prva mora računati na odmazdu iste vrste. Uslijedila bi lančana reakcija masovnog uništenja koju se ne da zaustaviti izvana, baš poput one koja se događa pri detonaciji same atomske bombe: kada neutroni cijepaju jezgre urana koje potom izbacuju nove neutrone koji cijepaju daljnje jezgre i oslobađaju razarajuću energiju.

Kad je 16. srpnja test atomske bombe, kojem je dao ime Trinity (Trojstvo), uspješno izveden, Oppenheimer je navodno rekao samo: “Pa izgleda da radi.”

Čak 70 sudionika Projekta Manhattan iz drugih ogranaka, predvođenih Leom Szilardom – koji je, zajedno s Albertom Einsteinom, prvi i upozorio na njemački nuklearni projekt 1939. – tada je potpisalo i predalo predsjedniku Harryju Trumanu peticiju protiv bacanja atomskih bombi na Japan, barem dok mu se ne da prilika za predaju pod jasnim uvjetima jer bi suprotnom “moralna pozicija (SAD-a) bila oslabljena u očima svijeta i u našim vlastitim očima”. Oppenheimer je sabotirao peticiju u Los Alamosu, tvrdeći da se znanstvenici ne trebaju miješati u političke odluke.

“Gospodine predsjedniče, osjećam da su mi ruke krvave”

Oppenheimer je bio jednako nervozan i tjeskoban dva mjeseca kasnije kad je došao u Bijelu kuću na razgovor s Trumanom. Pokušao ga je uvjeriti da se nuklearno oružje mora zabraniti ili staviti pod kontrolu međunarodne zajednice. Očekivao je da će Josif Staljin kad-tad dobiti svoju atomsku bombu. A znao je da neće imati drugu šansu da ga uvjeri.

“Gospodine predsjedniče, osjećam da su mi ruke krvave”, rekao je otac atomske bombe predsjedniku koji je odobrio njeno korištenje, prema ovoj biografiji. Truman je navodno izvukao rupčić iz džepa i podrugljivo ga upitao: “Pa, evo, hoćeš li obrisati ruke?”

“Krv na njegovim rukama, dovraga, on nema ni upola toliko krvi na rukama kao ja. Samo ne idem uokolo s grčem u želucu zbog toga”, rekao je Truman kasnije, bijesan na “plačljivog znanstvenika”, prema biografiji Robert Oppenheimer: Život unutar centra, autora Raya Monka.

“Ne želim više nikada vidjeti tog kučkinog sina u ovom uredu”, poručio je Deanu Achesonu, svom državnom tajniku. To je zaista bio njihov zadnji susret, a Oppenheimer se kasnije energično, ali uzaludno protivio razvoju hidrogenske bombe kao još razornije vrste nuklearnog oružja.

Njegovo doživotno hrvanje s opravdanošću svoje kreacije učinilo ga je toliko fascinantnim pa i tragičnim junakom za Nolana. Dodatnu tragičnu dimenziju njegovoj priči donio je obračun sustava s njim zbog sumnje da je potajni komunist i agent SSSR-a pa čak i da je odao nuklearne tajne Moskvi. Komisija za atomsku energiju ukinula mu je 1954. sigurnosnu dozvolu, nakon čega je izgubio sav utjecaj na američku nuklearnu politiku.

Je li Japan mogao biti prisiljen na kapitulaciju na drugi način?

“Završetak rata na ovaj način, svakako okrutan, nije poduzet olako. Ali nisam, od danas, uvjeren da je tada bio otvoren bolji put . Nemam baš dobar odgovor na ovo pitanje”, priznao je Oppenheimer u jednom od posljednjih intervjua iz 1965. Umro je dvije godine kasnije od raka grla – kroz život se nije odvajao od lule ili cigarete – u dobi od 62 godine.

Greg Mitchell, autor dokumentarnog filma i niza knjiga i članaka o nuklearnom oružju, kritizirao je Nolana u intervjuu za progresivnu emisiju Democracy Now zbog toga što u filmu nije doveo u pitanje službeno opravdanje nuklearnog napada na Japan niti dovoljno naglasio njegove ubojite posljedice.

“U filmu imamo točnu scenu u kojoj, krajem svibnja 1945., Trumanov savjetodavni odbor za ovo pitanje, ima sastanak u kojem je iskrsla tema treba li upotrijebiti bombu i kako. Oppenheimer je oborio (protuargument) tvrdeći da demonstrativna detonacija (bombe, negdje daleko od naseljenog područja) ne bi djelovala, da bomba mora biti iskorištena”, ispričao je Mitchell.

“I onda je jedan drugi član odbora dao upečatljivo objašnjenje koje je postalo narativ o Hirošimi i ostalo zastupljeno do danas u medijima i među povjesničarima – da je samo korištenje bombe, odnosno dvaju bombi, moglo spriječiti krvavu invaziju na Japan uz stotine tisuća američkih žrtava i tako dalje. A to se u filmu ne osporava”, argumentirao je.

Oppenheimerova ubojita igračka

Atomska bomba vjerojatno je i spriječila Treći svjetski rat, iako je se i  Sovjetski Savez domogao 1949. No bilo je trenutaka kada je doktrina zvana MAD ozbiljno dovedena u pitanje, a SSSR i NATO pakt došli na korak do nuklearne razmjene, pogotovo u takozvanoj Kubanskoj krizi 1962.

“How can I save my little boy from Oppenheimer’s deadly toy?”, pjevao je Nolanov sunarodnjak Sting još 1985., kada je nuklearna tjeskoba i morbidna opčinjenost bila još jača nego danas. Ubojita Oppenheimerova igračka ostala je visjeti poput Damoklovog mača nad civilizacijom, a njen pad na naše glave spriječen je pukim nagonom vladajućih za samoodržanjem. Jer smo se mogli pouzdati da, kako je Sting to svevremenski sročio, “i Rusi vole svoju djecu”.

Cijeli članak pročitajte na N1.