Talijani popiju otprilike 30 milijuna šalica espressa dnevno. Od Venecije do Sicilije, u porculanskim šalicama ili u malim čašama, s kapi mlijeka ili bez njega, svaka šalica predstavlja im gestu prijateljstva. “Espresso je prilika da kažete prijatelju da vam je stalo” kazao je vlasnik napuljskog kafića Gambrinus Massimiliano Rosati, koji je pomogao u pripremi prijedloga za uvrštenje espressa na UN-ovu listu svjetske nematerijalne baštine.

“Espresso se pije svakodnevno u svako doba. To je trenutak zajedništva, trenutak čari”, izjavio je za AFP.

Svjetlucavi stroj iza mramornog pulta šišti i zvecka dok barista u portafilter stavlja mljevenu kavu, škljocne ga na mjesto i pritisne tipku nakon čega iz aparata preko mljevene kave počinje teći gotovo kipuća voda.

Cvijeće, voće, čokolada

Po naputcima Talijanskog instituta za espresso, on mora imati “zaokružen, bogat i baršunast” okus i “lješnjak-smeđu do tamnosmeđu pjenicu s karakterističnim žućkastim odsjajem”. Mora imati dugotrajnu aromu koja ima “note cvijeća, voća, prepečenca i čokolade”; kažu iz instituta osnovanog za očuvanje espressa.

Italija je na listu nematerijalne baštine već uvrstila brojne tradicije i običaje među kojima su lov na tartufe, umijeće izrade napuljske pizze, mediteranska prehrana i tradicionalna izrada violina iz Cremone, rodnog mjesta Antonia Stradivarija.

Ispijanje espressa je “gotovo pa sveti ritual “, kazala je sedamdesetogodišnja umirovljena učiteljica Annamaria Conte pri ulasku u Gambrinus s velike napuljske Piazze del Plebiscito u blizini mora.

Neki vole uz espresso pojesti princes krafne, male pizze ili pržene okruglice tijesta, uz čavrljanje između zalogaja. “Kad sam u inozemstvu vidim da ljudi na svoju kavu čekaju u redovima jedni iza, neki s iPhoneom u ruci, a neki u kutu čitajući knjigu. Ovdje to nije tako” kazao je vlasnik Rosati. “U nekim dijelovima Napulja i danas je uobičajeno da se prilikom posjeta nekome ne nose kolači i cvijeće, nego kava i šećer.”

Uspomene

Angelo Moriondo iz Torina 1884 patentirao je prvi parni aparat za espresso, ali za daljnji razvitak i masovnu proizvodnju zaslužan je Desiderio Pavoni iz Milana koji je za to imao novca.

Ubrzo su aparati postali rasprostranjeni diljem Italije, a svaka od 20 regija imala je malo drukčiju varijantu espressa – kraći, produljeni, manje ili više intenzivan, ponekad i s mineralnom vodom sa strane.

“Imam puno uspomena dolaske u ovaj kafić i ispijanje ove jako dobre kave”, kazala je  dvadesetosmogodišnja turistkinja Yael Lesin-Davis dok je preuzimala svoj “Moretto” espresso s pjenicom od mlijeka i kakao prahom.

Raimondo Ricci, vlasnik kafića Sant’Eustachio u starom centru Rima, kaže da espresso pomaže smanjiti usamljenost, čak i kada ga se pije u samoći daleko od kafića. “Ponekad kad kod kuće pravimo kavu društvo nam čini aparat koji ispuni prostoriju, ispuni kuću”, rekao je. Aroma, kaže, vraća “uspomene na sretna vremena”.