Ali, srpske dobrovoljce ili plaćenike Zarković ne sreće. „Čuo sam da ih ima pedesetak, ali nemam potvrde. Svakako ih nema onoliko koliko ih je bilo 2014. ili 2015", priča on za DW. „Sada se ne može da doći na par tjedana ili mjeseci, da se ratuje pa da se ide kući, niti ima dobrovoljačkih odreda. Jednostavno, stranci se mogu prijaviti u vojsku Donjecke ili Luganske republike kao i bilo tko drugi, i da redovno služe ili sklope ugovor."

To se poklapa s tvrdnjama drugih izvora. Izgleda da su na ukrajinskom frontu ostali samo najveći avanturisti, ili oni koji su živote vezali uz istok Ukrajine ili Rusiju. Svatko tko bi se s fronta vratio u Srbiju, mogao bi se naći na udaru zakona.

Davno je prošlo vrijeme „četničkih dobrovoljaca" poput Bratislava Živkovića kojeg je reporter njemačkog tjednika Die Zeit sreo u ožujku 2014. nedaleko od Sevastopolja na Krimu. „Izgleda kao sablast rata u ljudskom obličju: duga kosa, gusta brada, crna baš poput njegove šubare, na ramenu je bedž sa zlatnom lubanjom", opisao ga je novinar. Živković je odbio da ga nazivaju „psom rata", samo je rekao kako želi da se Krim mirno vrati Rusiji, gdje i pripada.

Danas taj isti čovjek, uredno potkresane brade i obrijane glave, sjedi u studiju televizije Hepi u Beogradu i objašnjava geopolitiku s voditeljem Milomirom Marićem. Kaže kako uglavnom živi u Gorlovki, mjestu sjeverno od Donjecka, piše Deutsche Welle. 

Plaćenici i „idealisti“

„Srbi su na frontu na istoku Ukrajine ranije bili neki faktor. Veliki broj njih su bili snajperisti u svojim jedinicama", kaže nam Predrag Petrović iz Beogradskog centra za sigurnosnu politiku. „Ali, sada kad imamo dvjesto tisuća ruskih vojnika, oni ne predstavljaju ništa niti mogu odlučujuće doprinijeti nečemu na bojištu."

Doduše, na ratištu je ponovo Dejan Berić, snajperist koji je na istoku Ukrajine stekao gotovo status ikone. Više puta je navodno ranjavan, a nedavno se opet iz Rusije vratio na front. O njemu posljednjih dana nema nikakvih vijesti, niti se pojavljuje na društvenim mrežama gdje je inače bio aktivan.

„Berić je ranije radio na gradilištu u Rusiji, i u ratištu je vidio izlaz iz svoje ekonomske situacije jer je ima velike dugove u Srbiji", kaže Petrović.

Upravo zato, objašnjava, pogrešno je govoriti isključivo o „plaćenicima“ ili „psima rata". „Ovo je više mješavina. Pod psima rata podrazumijevamo ljude koji odlaze kako bi se borili za veću nadoknadu od lokalaca koji se bore u sukobu. Ima nekoliko takvih u redovima Vagnera koji su ratovali u Ukrajini, pa išli u Siriju“, priča Petrović. „Drugi se očito vode drugim motivima, da pomognu srpskoj braći."

Dosta se pisalo o Srbima koji su se priključili zloglasnoj ruskoj privatnoj vojsci Vagner. Neki su za sudjelovanje u borbama osuđeni pred srpskim sudovima – uglavnom blago. Prema podacima sudova koje je prošlog studenog prikupio Radio Slobodna Europa, od 2015. do 2018. su osuđena 32 borca zbog ratovanja u inozemstvu. Svi su priznali krivnju. Tako je njih 28 prošlo samo s uvjetnom kaznom, a četvorica s kućnim pritvorom.

Mediji su nalazili ljude koji su se poslije presuda vraćali u Ukrajinu. „Barut se pod kožu uvuče. Adrenalin je odličan, pun neizvjesnosti, kao seks u divljini", prenio je BIRN ranije riječi Stevana Miloševića koji se kao snajperist borio u Donbasu.

„Na početku sukoba bilo je stotinu ili više Srba, među njima dosta njih iz Bosne", kaže nam Kacper Rekawek iz Centra za istraživanje ekstremizma C-REX na Sveučilištu u Oslu. „Dio je bio organiziran preko četničkih pokreta, drugi su plaćenici. Treći su ljudi koji su već živjeli u Rusiji ili Bjelorusiji, mahom radili na gradilištima, pa su ostavili alate i uzeli puške. I četvrti kanal regrutacije bila francuska organizacija Unité Continentale, koja je podržavala Šešelja i uvijek bila prosrpska."

No, većina boraca iz tih početnih dana rata u Ukrajini ostala je u Srbiji. „Neki su dobili uvjetne kazne, ali su sada slobodni ljudi koji šetaju Beogradom. To je čudno s obzirom tko su i što govore – neki govore prilično gadne stvari protiv vlasti u medijima", dodaje Rekawek, jedan od najvećih stručnjaka za strane dobrovoljce na ukrajinskom ratištu.

Hrvati u puku Azov

Za starije među dobrovoljcima ili plaćenicima, rat u Ukrajini je prilika da opet preko nišana gledaju stare neprijatelje iz devedesetih. Prema napisima istraživačkih medija, tijekom godina se više desetaka Hrvata pridružilo puku Azov, isprva paravojnoj formaciji ali koja je sada dio Nacionalne garde pod komandom ukrajinskog Ministarstva unutarnjih poslova.

„Ima Hrvata u puku Azov koji se bori u Mariupolju. Znamo da su veterani Azova organizirali regrutaciju još 2014. i tamo jest bilo Hrvata. Možda je pretjerano reći da su bili grupa, ali ih je bilo", priča Rekawek za DW.

Početkom ožujka je glasnogovornik ruskog Ministarstva obrane preko agencije Tass tvrdio da se samo u prvom tjednu rata dvjestotinjak „plaćenika" iz Hrvatske preko Poljske prebacilo u Ukrajinu. Zbog toga je i hrvatski veleposlanik pozivan na razgovor u Moskvi. Dobrovoljci su se, tvrdi taj glasnogovornik, „pridružili jednoj od jedinica nacionalista na jugoistoku Ukrajine".

Upravo Azov vodi borbe baš na jugoistoku, u Mariupolju na Azovskom moru, gradu koji je danima pod žestokom artiljerijskom paljbom ruske vojske i u užasnom humanitarnom stanju. To što grad brani baš Azov je „poklon za propagandu Moskve", pisao je nedavno Spiegel. „Kao znak prepoznavanja, borci nose amblem s tzv. vučjom udicom, simbolom koji je koristio i Hitlerov SS", dodaje list.

Premda su hrvatski mediji razgovarali i s dobrovoljcima koji su išli u druge dijelove Ukrajine, i ništa nemaju s ovim zloglasnim pukom, najviše se pisalo o onima u Azovu. „Ne može generalno reći da su svi borci iz Hrvatske takvi, ali očito da jedan dio ljudi ima sklonosti ka fašističkim stavovima", kaže Predrag Petrović o dobrovoljcima u redovima Azova.

Kao glavni regruter za ukrajinski front označen je Denis Šeler koji je šest godina ratovao u Azovu. Ranije istaknuti ultras zagrebačkog Dinama, Šeler je postao svojevrsna medijska zvijezda, a u nekim intervjuima je prijetio da će u Hrvatskoj „poteći krv" jer zemlju vode „banditi, bivši komunisti, puno Srba" koji „ljube guzicu Europskoj uniji, ismijavaju domoljube i uvode politiku seksualnih perverzija".

Šeler je ovih dana rekao da ide na front, ali da su smiješne tvrdnje Moskve da je tamo prebacio stotine Hrvata. „Pozivam gospodu veterane i vojnike s vojnim iskustvom u zbor!", rekao je Šeler. Tko neće u rat, kaže, neka donira odjeću, pancirke, kacige, prvu pomoć…

„Jedan od glavnih motiva Hrvata je da se bore protiv Rusa, ali i protiv Srba, to jest velikosrpskih agresora", kaže Petrović. „Tamo se na neki način na ratištu sreću isti ljudi kao devedesetih, ali ima i mlađih ljudi. Svakako ideje iz ratova devedesetih njih progone i motiviraju ih da se bore."

Razlozi su razni

Teško je reći koga gone koji demoni, ali jedno je upadljivo: i srpski i hrvatski dobrovoljci, kada govore za medije, pričaju o višim razlozima. Niko ne priznaje da ratuje za novac ili da bi iživio svoje fantazije.

„Svi će reći da idu iz humanitarnih razloga, i to može biti točno", kaže Rekawek iz C-REX-a. „Ali pitanje je što ih je dovelo do tog zaključka, što ih je nagnalo. Za nekog su to slika, video ili vijest iz sukoba. Ali, to mogu biti i stvari koji se događaju kod kuće, da se odlazak na ratište vidi kao bijeg od problema i odlazak u nešto smisleno."

On na kraju dodaje kako strani dobrovoljci nisu bitan faktor. Izvori iz Ukrajine mu kažu da, usprkos pozivima predsjednika Volodimira Zelenskog, očekuju najviše nekoliko stotina dobrovoljaca iz inozemstva. I da strahuju da rat ne privuče golobrade mladiće koji o ratu pojma nemaju.

Na slično je za Večernji list upozorio umirovljeni brigadir Hrvatske vojske Bruno Zorica, koji je i sam obučavao borce Azova. „Mladima koji žele ići savjetujem da ne idu. Jer to nije sukob BBB i Torcide na tribini. Tamo je krvavi rat. Oni imaju srce, ali nemaju vojno iskustvo i temelje. A ukrajinska vojska nema vremena niti da ih prihvati i priprema. Znači, idu u nepoznato i strašno riskiraju svoje živote", prenosi Deutsche Welle.