Sataraš, spiza koja miriše na lito i stare šibenske kužine

Lito. Vrućina. Praznici. Kupanje po danu, uvečer u Partizan na basket. Ili na frenje, ili na igru s kovanicama „do crte“; ili žmirale ili vaćale, grupa traži grupu... Lijepe radosti djetinjstva. Sretnog djetinjstva u krugu obitelji. Priča je bezbroj i čekaju da ih se zapiše. O ulici i kvartu moga djetinjstva – poznatome Mimincu, iz kojeg sam eto i ja. O ljudima koji su tu živili. Ma koji Amarcord ... Ali, ono što nas u našem Bonkuloviću zanima je naravno, spiza. Mirisi nekih vremena koja i nisu baš tako davna, a koje ponekad osjetimo danas, koje nam još uvijek privlače pažnju svih osjetila, a one sive ćelijice ih itekako prepoznaju.

A kad smo u ljetu, red je da se uhvatimo i ljetne hrane iliti spize. Ovaj put ćemo o satarašu, rode. Sataraš nije bio svečano jelo. Bio je jednostavan, skroman i ljetni. Ali upravo zato ga pamtimo. Miris paprike i pomidore iz kuhinje značio je da je ljeto, da se ide na kupanje i da će se ručati pod borovima ili u hladu smokve. Bakini specijaliteti.

Kad bi se ljeto uvuklo u sve šibenske kuće, u sve kužine, teće i lonce, a kupanje bilo važnije od svega drugoga, baka Zdenka bi rano ujutro ispohala piletinu. Ja volim ono bez prezle. Na špakeru je mirisao sataraš – pun paprika, pomidora i kapule. Sve bi završilo u plavoj plastičnoj posudi s poklopcem, zajedno s kruhom i sokom od naranče, napravljenim od sirupa Maraska. U mali frižider, jaceru, pa u brod, pa kad bi se to otvorilo, ono oko podne – ure, banket nad banketima u lipome hladu borova, a gladan od morskih aktivnosti.

Sataraš je jedno od onih jela čije ime nosi trag povijesti. Najvjerojatnije dolazi od turske riječi satır – za mesarsku sjekiricu ili veliki nož za sjeckanje. Iz te riječi nastala je i naša satara, a od nje i naziv sataraš – doslovno "ono što je nasjeckano satarom". Kažu da se jelo razvilo u „vrijeme Turaka“, najviše u Panoniji, pa se polako spustilo prema nama. Ali, ja mislim da otkad je pomidore, kapule i paprike, da je i sataraša. Puno je verzija, pa se ili dodaje jaje, ili riža i krumpir, ponegdje tikvice ili balancane, a ja sam preuzeo onaj bakin sličan šalši, završen s rižima. Meni prekrasno.

Sataraš nije samo recept – on je okus ljeta, miris vrta i uspomena na vrijeme kada se ništa nije bacalo.

Donosimo recept koji se eto desetljećima sprema u mojoj kući. Uživajte u ovome dok je štađun, jer, što se može usporediti s onim friškim, iz vrta u teću...

Sastojci:

dvije veće pomidore

3 paprike babure

1 kapula

3 česna češnjaka

1 ljuta papričica

½ l povrtnog temeljca

1 velika šalica riže

Na maslinovom ulju smo zažutili kapulu, dodali smo papriku, ljutu papričicu (volim ljuto), usitnjeni češnjak i pomidore, posolili i žutili ih dok nisu ispustili sok. Zatim smo pomalo dolijevali temeljac i kuhali, a kad su paprike i pomidore dovoljno omekšale dodali smo rižu, još podlijevali temeljcem, popaprili i na kraju uživali u divnom okusu sataraša. Dragi moji bonkulovići, uživajte i vi, dobar vam tek!