Imaš vijest?
Imaš informaciju iz prve ruke, fotografiju, video, dobru ideju ili te nešto muči?
PODIJELI S NAMA!Donosimo recept, uslast!
Nekad na šibenskim stolovima, danas prava rijetkost: Znate li što su lantežini?
U novom nastavku gastro serijala Šibenski bonkulović vraćamo se jednoj deliciji koju nije bilo lako nabaviti ni nekad, a još je teže danas. Lantežini, poznati i kao brizle, bude uspomene na djetinjstvo, stare šibenske gurmane i vrijeme kada se dobra spiza pripremala polako, bez prečaca. Ovoga puta donosimo i način njihove pripreme, uz domaći tartar umak.
ŽIVILA NAŠA STARA, DOBRA, LIPA SPIZA!
Da, baš tako. Evo smo došli i do jedne delicije koju je uvijek bilo teško nabaviti, a tako je i danas. LATEŽINE, LANTEŽINE LANTEŽINI iliti BRIZLE. Rijetki su u današnje vrijeme oni koji dođu do ovih radosti za okusne pupoljke. Mene podsjećaju na djetinjstvo.
Uz moga dida Bepa, veterinara koji je bio gurman prve klase. Naučio i moju baku kuhanju vrhunskih delicija, pa su njih dvoje nešto i na mene prenijeli. Iako je onog nezapisanog ostalo. Ali, nečeg se valja prisjetiti a ponešto i naučiti.
Tako se sijećam janjaca donesenih šjor Bepu, mome didu, i to iz Perkovića. Bio je izvjesni Jakelić, koji je u to vrijeme imao izuzetnu kvalitetu. Vlakom iz Perkovića, janjac umotan u onu masnu kafenu kartu na kojoj je pisalo „tintanom olovkom“ Jozo Bakotić. Iako je on bio Josip, ali su ga u našoj Zagori prikrstili u Jozu. Da, a od tog janjca bi se lacnila cila naša ulica. Na više načina. I tako sam ja odrastao u tom veterinarskom okružju, ali, virujte mi, čak i uz tog vrhunskog gurmana, moga dida Bepa, nisam baš zavolio iznutrice, pa čak, nećete virovati, ni tripice.
Onda sam kasnije skužija da mi ih ni ćaća nije volija. Valjda je ipak bliža genetika prevladala. No, što se tiče lantežina, to je druga priča.
Didu su poznavali svi mesari, tako da nikad nije bilo problema u nabavi. Bio je on veterinar i u klaonici. I kako onda ne biti bonkulović. I to onaj „proživljeni“, koji je to sve kušao za razliku od nekih pseudo gurmana i pseudo bonkulovića, koji pišu o „neproživljenome“.
Ajmo sad vidjeti kako spremiti naše lijepe lantežine. Znači, najprije ih potopimo nekoliko sati u ledenoj vodi. Nakon toga ih u vriloj vodi malo prokuhamo, cirka 5 minuta i izvadimo ih opet u ledenu vodu. Pustimo da se ohlade i onda skinemo sve žilice i opnice kojima su zaštićene. Nakon toga u frižider da odležu po mogućnosti cijelu noć.
Strpljiv treba biti za ovakvu deliciju. A recimo i to šta su u stvari lantežini. Takozvane timusne žlijezde. Zamislite, pomažu mladim životinjama da se obrane od bolesti, a nakon ajmo reči 6 mjeseci se povuču jer kao nisu više potrebne. Zanimljivo. Ima ih i kod janjčića i kozlića, ali se teleće najviše koriste.
Znači, rekao sam kako ih se pripremi. Onda slijedi priprema. Dio sam pohao klasično, a dio na grill tavu. I na gradelama su izvrsne. Malo soli krupne i ulja maslinovog i to je to. Prekrasno. Meko i podatno. Ukusno.
Kapulicu sam našao u polju, ostalo par komada. A uz tar tar umak koji sam sam napravio – ljudi moji – d i v o t a.
Evo i za tar tar receptić:
Sastojci:
5 žlica majoneze
1 kiselo vrhnje
5 – 6 kiselih malih kukumarčića iliti krastavaca
3 češnja luka
(luk i kukumare sam „prešao“ u mašinici za prešanje luka)
1 žličicu kapara
Sok iz jednog limuna
Žličicu, malo jaču, senfa
Petrusimen iliti peršin po želji
Sol
Papar lipi crni mliveni iz Turske – skroz drugog okusa nego onaj kupljen kod nas
Čili papričica po želji
Nakon ovog, mislim da će mi ipak biti lakše i draže napraviti tar tar kući nego ga ići kupovati.
I tako, bilo lijepo, i bit će. Uz prelijepa sijećanja na pretke, uživanje uz Obitelj...
Budimo sretni, volimo se i činimo Dobro...
