- Medicinsku nisam upisala iz humanih razloga, već sam išla zato što nisam znala matematiku (smijeh). Ali ovo je posao u kojem sam se pronašla i koji volim raditi, da nije bilo tako, promijenila bih struku. Iako se sestre često rotiraju po odjelima, ja sam imala tu sreću da cijeli život, odnosno radni staž, provedem ovdje, na mjestu koje volim. Mlada sam rodila, u četvrtom srednje, nakon završetka škole vrlo brzo sam počela raditi i sve to balansirati u početku nije bilo lagano, ali uspjela sam. Prvi radni dan bio je izazovan, ali vrlo brzo sam se naviknula i postala dio ekipe. Ja sam tad bila dijete,  a na odjelu su radile žene s godinama staža, kao ja danas. Medicinska sam sestra općeg smjera, nisam primalja, ali radim s djecom. Asistiram primaljama na porodu, preuzimam djecu kad se rode i radim sve što treba, od vaganja, pranja, vađenja krvi, promatranja…- priča nam.

Rodilište, kad je ona počela raditi i danas, dosta se razlikuje, od činjenice što su danas bebe s majkama od prvog trenutka, do napretka medicine. Osim što se brine za djecu, Živana je i uz majke koje educira i bude uz njih.

- Za porod se nikada ne može u potpunosti pripremiti, ali mi smo tu da majke educiramo i pomognemo im u svakom koraku. Često majke bebi znaju reći: 'E, prijateljice, di si mi', pa im kažem nije ti to prijateljica, već dijete – smije se.

U 45 godina radnog staža kroz njezine ruke prošlo je tridesetak tisuća djece. Prije je bilo znatno više poroda, oko 1300 godišnje, dok je taj broj danas upola manji. 

- Ona djeca koju sam 'hendlala' kad su se rodila i pravila im frizure, sada dolaze rađati. Na vratima vidim mamu s kojom sam tad bila i to dijete koje je odraslo i sada ima svoje. Pamtim lica, pamtim događaje jer svaki porod je poseban, dok imena ipak nešto manje. Ali svi oni mene pamte, javljaju se na ulici, tu su pozivi na babinje, krštenje…i to su one lijepe strane ovog posla koji je za mene više od posla, moj život. Ljudi me znaju, prepoznaju, a moje unuke, Nika i Tonka, usporedile su me s predsjednikom.

Bilo je to prije nekoliko godina, Josipović je tada bio predsjednik, a ja s njima u šetnji i kažu one meni: 'Bako, ti si kao Josipović, tko god prođe ti dižeš ruku i sa svima staneš'. A kako neću kad su to sve ljudi koje znam – govori nam.

Rodilište je najsretniji odjel s najljepšim pričama, mjesto gdje se rađa novi život, a Živana kao najsretniji trenutak pamti onaj kad su se rodile njezine unuke, njezini dijamanti.

- Imala sam tu sreću da sam bila prisutna na porodu kad su se rađale obje moje unuke i to je teško opisati riječima, te emocije. Kad radite ovaj posao i vidite sve, samo se molite Bogu da sve što prije prođe i bude dobro – objašnjava.

Iako su ovdje većinom  lijepe priče, nažalost ima i onih teških kad osoblje mora ostati čvrsto i biti uz majke.

- Gdje ima lijepih stvari, ima i oni ružnih, ali ovdje srećom puno manje. Teške su to situacije, moraš ostati jak, suosjećati i biti uz te žene. Kad izađeš iz smjene, ne možeš zaboraviti na to, pitaš se zašto i doživljavaš te žene kao dio svoje obitelji. Nije lako, ali to je život. Svi imamo neki ispušni ventil, meni je to vrijeme provedeno s mojim unukama, šetnje, rekreacija i pas – priča nam.

Ovo je posao koji nema radno vrijeme, koje živiš i koji ti je uvijek na pameti, a da ponovno može birati, uvijek bi ga izabrala. 

- Znate, ovo se ne može raditi ako to ne voliš jer nema tu radnog vremena i da se u 15 sati 'isključiš'. Imam sreću da radim na divnom odjelu gdje smo svi kao velika obitelj, liječnici su veliki profesionalci, glavna sestra je uvijek tu kad čovjeka treba podignuti i funkcioniramo svi odlično. Ja sam sad tu baba, 'capo' po godinama, a prije sam bila curica – smije se.
Iza njih su dvije godine korone kad se radilo u posebnim uvjetima, a Živana još uvijek pamti i ratne godine.

- Bilo je izazovno u pandemiji, to su bile posebne situacije, ali sve žene su bile odlične, prizemljene i sve je prolazilo odlično. Pamtim i dalje ratne godine. Sjećam se trčanja u podrume s tom djecom, kad ih brojiš i gledaš jesu svi tu. I dok su padale granate, pitala sam se hoće li doći dan kad ću to zaboraviti, ali nije. Sama sebi sam i rekla da se to ne smije zaboraviti. Ovaj posao nije med i mlijeko, i koliko god ima teških situacija, ispunjava me – kaže nam.

Živana je dio skoro svakog obiteljskog albuma, a kako im kaže, sretni su ako nju imaju u albumu jer to znači da je sve prošlo dobro.

- Rodila si, imaš svoju bebu i sretna si. Mirovina je pred vratima, u rujnu će biti zadnji radni dan i moram kazati da će mi faliti ovaj posao, a djeca pogotovo. Ja sam njihova glasnogovornica, kako često znam kazati mamama, po motu znam što im treba, jesu gladni, mokri… Bilo je situacija kad bih rekla jedva čekam godišnji i malo odmora, ali onda nakon par dana bi mi nedostajao posao, bebe, rodilište. U mirovini će svakako biti izazovno jer ovo što radim dio je mene – kaže nam za kraj.