Nisu svi baš bili oduševljeni kada je prije stotinu godina otvorena Gradska knjižnica u Šibeniku, u prostoru blizu katedrale, nasuprot nekadašnje “Alpe”, a današnjeg butika ženskog rublja. Ponajmanje, recimo, vlasnik knjižnice “Pavlinović”, smještene kod sv. Frane. Njemu je to bila neželjena konkurencija, a kako je očito bio u dobrim odnosima s vlasnicima medijima, tako se dogodilo da nijedna od šest novina koje su tada izlazile u Šibeniku, nije zabilježila niti jednu rečenicu sa svečanog otvorenja Gradske knjižnice koje se dogodilo 17. veljače 1922. godine. Štoviše, većina novina je u godinama koje su uslijedile potpuno ignoriralo rad i aktivnosti Gradske knjižnice, ali su redovito pisali o “Pavlinoviću”. Samo ju je Demokrat spomenuo otprilike godinu dana nakon otvorenja, a i Narodna straža je znala povremeno nešto napisati, ali ju je nazivala “takozvanom Gradskom knjižnicom”.

Gradsku knjižnicu osnovali su članovi Jugoslavenskog akademskog kluba, odvjetnik Boris Novak i liječnik Miloš Škarica, a prve knjige nabavili su iz vlažnog podruma Realne gimnazije. Tri godine nakon svečanog otvorenja, gradske vlasti dodijelile su im prostor u zgradi “Sokolana” na Poljani, otprilike na mjestu gdje se i danas nalazi, gdje je se nekad bila kavana Zanki, odnosno Narodna kavana. Taj su prostor dobili pod jednim uvjetom – morali su se obvezati da će se knjižnica zauvijek zvati Gradska knjižnica.

Sokolana je srušena 1961., izgrađen je Dom JNA, a Knjižnica je preseljena na Stari Pazar, gdje je poslije bila mesarnica Sljeme, a danas je Maleš. U Plavi neboder uselila je 1966., da bi se 20. prosinca 2005. vratila na Poljanu.

Na neki način, Gradska je knjižnica “Juraj Šižgorić”, barem što se prostora iznad Narodne kavane tiče, nasljednica Slavjanske čitaonice koja je djelovala do Prvog svjetskog rata i koja je, osim za čitanje, služila za druženje i ples. Barem tako piše u njezinu Pravilniku iz 1866. godine. Zato smo današnjem ravnatelju knjižnice Vilijamu Lakiću na početku razgovora postavili bitno pitanje…

Mislite li da našoj Knjižnici nedostaje neki šank?

- Kafić je bio predviđen! Uostalom, većina knjižnica ima barove, evo u Zadru imaju čak dva. Međutim, to nikad nije realizirano. Kafić je trebao biti na južnom kraju, u prizemlju prema parku. Zamišljen je prolaz kroz zgradu koji bi išao od strane Poljane sa štekatom iznad bastiona, a tuda bi se prolazilo uz bedem prema školi i sv. Frani. U podrumu su trebale biti sanitarije, tamo gdje nam je sada spremište.

Tamo gdje je bila ona velika poplava prije koju godinu?

- Da, poplavio nam je kompletan podrum, to je bilo nevjerojatno. Bilo je 30 centimetara vode. Imali smo veliku sreću što nam nije stradao naš veliki i vrijedan fond novina i časopisa. Spasili su ga bura i sunce, brzo se sve osušilo.

Je li ta zbirka novina konačno digitalizirana?

- S digitalizacijom smo krenuli 2009. godine, digitalizirali smo sve stare šibenske novine i časopise, ukupno 53 naslova novina i sedam časopisa. Dobar dio toga je na našim mrežnim stranicama. Zadnjih godina digitaliziramo Šibenski list, došli smo do 2007., praktički do kraja. Zadovoljni smo kako to napreduje, Ministarstvo kulture i medija i Grad Šibenik nam svake godine osiguraju sredstva za to.

Moja prva sjećanja na Knjižnicu vezana su za Plavi neboder, tamo sam uzeo “Tarzana”. Eno ga, još mi stoji na polici i čeka da ga vratim…

- Edgar Rice Burroughs! On je bio najčitaniji pisac od omladinske literature... I Karl May.

U Plavi neboder ste i vi prvi put ušli kao mladi knjižničar…

- Da, 1987. U isto smo vrijeme primljeni kolegica Karmen Krnčević i ja. Ona je radila na Znanstvenom odjelu, a ja u Odjelu za društveno-političku literaturu koji je bio smješten u tadašnjem Domu borca i omladine.

Marx, Engels i to…

- Ma da... Ali, bilo je tu i dosta humanistike, filozofije, teologije... Sve smo držali, sve što je pokrivalo humanističke discipline u najširem smislu. Onda se taj odjel vratio u Plavi neboder.

Ravnatelj Milivoj Zenić vratio je Knjižnicu na Poljanu. Kolika je to borba bila?

- Dugogodišnja! O tome bi se roman mogao napisati. Milivoju je bilo jako stalo da se vratimo u grad, jer Plavi neboder nije bio primjeren prostor. Imali smo 680 kvadrata na raspolaganju, ali nije bilo mjesta za smještaj građe. Neke sadržaje nismo ni mogli realizirati. Imali smo i čitaonicu, tri odjela... bilo nam je pretijesno. U vrijeme kad sam ja došao, cijeli prostor bio je u potpunom mraku. Bili su samo prozori u Znanstvenom odjelu prema luci, a Dječji odjel je bio u mraku, cijeli dan smo bili pod neonom. To je bilo strašno.

Tko je sve lobirao za povratak na Poljanu?

- Milivoj je dobio veliku podršku kolega, prije svega Josipa Stipanova koji je onda bio ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. On se baš jako založio. Jednom je u Solarisu bio veliki skup knjižničara i mi smo ih sve doveli u razrušeni Dom JNA i organizirali smo večeru u toj prašini. Ljudi su bili oduševljeni prostorom.

Tko je sve htio useliti u tu zgradu?

- Svi su gledali na Dom JNA kao neprijateljsko zdanje, ali kad se zgrada očistila i počela uobličavati, onda su mnogi poželjeli da oni dobiju taj prostor. Htjela ju je Školska knjiga i jedna banka. No, Milivoj je uspio. Grad je bio spreman uložiti veliki novac u rekonstrukciju i adaptaciju zgrade, ukupno je to bilo 24 i pol milijuna kuna.

Kad je Knjižnica uselila na Poljanu imala je hrpu članova, puno više od hrvatskog prosjeka…

- Bio je to strašan skok. U  Plavom neboderu smo godinu prije preseljenja imali 2500 članova, a kad smo se preselili 2005., dobili smo oko 8500 članova. Svi su htjeli biti članovi Knjižnice. Onda je to naravno malo palo i sad se krećemo između 5500 i 6000 članova. Jako smo zadovoljni tzv. obrtajem fonda, odnosno brojem posuđenih primjeraka godišnje. Knjige se jednako čitaju svih ovih godina, jedino nam je drastično palo posuđivanje audiovizualne građe, CD-ova i DVD-ova. Internet je učinio svoje, tako da nam sad dolje u podrumu stoji preko 30 tisuća CD-ova.

I što sad s tim?

- A ništa, netko ponekad nešto iznajmi. Filmovi na DVD-u i dalje idu, ali i to je palo, a glazba najviše pala.

A da probate s pločama, to se vraća u modu?

- Nešto ploča smo i nabavili, krenuli smo s tim. Recimo, karlovačka knjižnica “Ivan Goran Kovačić” ima fond od nekoliko tisuća ploča…

Knjižnica je poznata i po svojoj ponudi stripova, možda i najvećoj u državi. To zato jer ste vi stripoman?

- Ja sam odgojen na stripu. Čitao sam baš za vikend Hermannove “Tornjeve Boa-Morija”, to je vrhunska umjetnost. Sad su mnoge knjižnice počele uzimati stripove. Prije se na to gledalo podcjenjiački, kao na nižu umjetnost. Puno ljudi u Šibeniku je zahvaljujući Knjižnici otkrilo strip.

Vratimo se za kraj još malo u prošlost: koji su vaši najznamenitiji prethodnici na mjestu voditelja Knjižnice?

- Nikola Perketa, koji je vodio Knjižnicu dok je bila na Starom pazaru. Zatim, Marko Milin koji je napisao i četiri roman, a onda i Zora Karmanski, autorica brojnih stručnih radova, ona je bila jako cijenjena u knjižničarskim krugovima. I naravno, Milivoj Zenić, koji je strašno podigao ugled ove ustanove, vratio Knjižnicu na Poljanu, a vrlo je važno i što je pokrenuo i izdavaštvo. Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić” dosad je objavila 151 knjigu i nekoliko kataloga.