Profesorica Vanja Bošnjak ostavila je zasigurno velik trag u Šibeniku, jer su brojni njezini učenici osvajali nagrade na natjecanjima diljem Hrvatske pa i šire. Od svojih 41 godinu radnog staža, 11 je bila članica orkestra HNK Split, a 30 godina radila kao profesorica u Glazbenoj školi Ivana Lukačića u Šibeniku. Krajem ove školske godine planira i otići u mirovinu, ponosna, sa spoznajom da su učenici u njezinom radnom vijeku u Glazbenoj školi osvojili ukupno 90 nagrada.

- Nisam rođena Šibenčanka, ali toliko sam dugo ovdje i ljudi su me odlično prihvatili. Kako Šibenčane bije glas da su teški i da nikoga lako ne prihvaćaju, mogu reći da meni nije bilo takvo iskustvo. Došla sam u Šibenik 1990. godine, jer im je ovdje bio potreban profesor violončela pa sam na nagovor jednog kolege i svog supruga odlučila doći ovdje. Onda me pokojni profesor Grga Božidar, koji je bio tada ravnatelj škole, nagovorio da se preselim u Šibenik i tako smo svi došli – počela je svoju priču Bošnjak.

Prevagnulo je i to što je bračni par Bošnjak u Splitu imao problem s čuvanjem djece, a to se preseljenjem u Šibenik riješilo. Njezin suprug također je profesor, u Glazbenoj školi Ivana Lukačića predaje trombon, a svo troje djece se u jednom periodu života bavilo glazbom. Jedini problem kod preseljenja u Šibenik bilo je rješavanje stambenog pitanja, priča nam Bošnjak, koji do dana današnjeg, spletom okolnosti, nije riješeno.

- Nažalost, doselili smo taman dan prije napada na Šibenik, već sljedeći smo proveli u skloništu. Tako je počeo naš život u Šibeniku – priča nam profesorica violončela.

Odluka za studiranjem glazbe

- Moja sestra koja je bila profesorica u glazbenoj školi upisala me na klavir sa 8 godina, a kako nismo imali doma klavir vježbala sam u samostanu kod časnih sestara, koje su joj odale da nisam puno vježbala, nego da sam uvijek šetala uokolo. Onda mi je ona zaprijetila da će me ispisati ako ne budem vježbala, a ja sam lijepo otišla u tajništvo škole i ispisala se sama, što sam kasnije požalila. Nakon par godina, kad sam bila 7. razred osnovne škole, poželjela sam ponovno ići u glazbenu i upisala čelo koje je postalo moja prva ljubav. Završila sam Muzičku akademiju Sveučilišta u Zagrebu i usporedno bila u stalnom radnom odnosu u HNK u Splitu te putovala gore jednom tjedno na predavanja - pojašnjava Bošnjak svoj obrazovni put.

Mnogo rada i truda izvan škole dalo je fenomenalne rezultate...

- Moji vrijedni učenici uz pomoć svojih prekrasnih roditelja, koji su se za to dosta žrtvovali, osvojili su 90 nagrada. Nadam se da ćemo do kraja godine, s ovih još nekoliko najavljenih natjecanja, doći do broja 100. A sve je to krenulo slučajno, jer sam kasno krenula svirati čelo i nisam mislila da ću ikada raditi u prosvjeti pa sam morala neke stvari brže napraviti i naučiti.

Kada sam se u Šibeniku počela baviti pedagoškim radom počela sam tražiti note pa sam se uključila u ljetnu školu violončela na Hvaru. Zvala se Srednja škola 'Uzmah'. I tako se poklopilo da sam kasnije svake godine, išla na ljetne i zimske seminare sa svojom školskom djecom na pet dana i tamo radila i učila skupa s njima – prisjeća se.

Ljubav prema instrumentu i disciplinirano vježbanje uvijek poluči dobre rezultate, kaže profesorica te ističe koliko je sebe i svog vremena davala djeci u školi da su joj nekad znala zamjeriti i njezina vlastita.

- Uistinu sam mnogo radila s njima i izvan škole pa i dolazila kod njih kući kad su bili u nemogućnosti doći da bi vježbali za natjecanje. Više mi je od rezultata bilo važno da oni razviju tu ljubav prema instrumentu i da im se stvori navika vježbanja, a onda sve lakše ide. Odlazak na natjecanja smo vidjeli kao jednu motivaciju da nastave s radom i učenjem te da se druže i upoznaju drugu djecu i stječu nove prijatelje.

To su djeci iskustva za cijeli život...

- Kažu učenici i roditelji da je to obogatilo život njihove djece te da su im to posebne uspomene. Dala sam sve od sebe, a čak mi moja djeca zamjeraju koliko sam vremena provela s drugom djecom i kažu da sam toliko provela s njima tko zna gdje bi oni bili sada. To je malo išlo i na štetu moje obitelji, ali rođena sam s tom odgovornošću da na poslu moram dati sve od sebe – priznaje profesorica Bošnjak koja je prije dvije i pol godine postala profesor mentor.

Mlade glazbene snage

- Učenici su zaista vrijedni i mnogo rade. S Lucijom Rudan (8) sad idem na natjecanje samo da ona vidi kako to sve izgleda i da je potaknem na vježbanje. Antea Čvorak, koja već spominje da bi studirala na Akademiji, sada je 5. razred i dobila stipendiju Marina Ćilića koja će joj sigurno pomoći pri kupnji novog instrumenta – pojašnjava Bošnjak.  

Zaklada Marin Čilić zadnje četiri godine bira po 20 stipendista, hrvatskih nada u sportu i glazbi. Dodjela stipendija održana je ove godine u hotelu Esplanada (prema epidemiološkim uvjetima), a svaki stipendist dobio je stipendiju u iznosu od 10.000 kuna.

- Nina Lucija Perina dobila je jednokratnu novčanu nagradu Adris grupe za kupnju instrumenta na kojem je svirala na gostovanju u Zagrebu. Lovru Tunukovića isto ne smijem zaboraviti, on je sada drugi srednje i planiramo ići na natjecanje, a i on planira školovanje nastaviti na Akademiji. Zapravo, jako malo mojih učenika završava Akademiju, jer je čelo jako težak instrument i teško je to iznijeti do kraja. Isplativije je baviti se bilo kojim drugim poslom nego se na ovaj način baviti pedagoškim radom. Rijetki to uspiju jer to zahtijeva veliko odricanje – pojasnila je.

Smatra da je njena zadaća da ih nauči kako pristupiti tom instrumentu i učiniti da ga zavole, a roditelji onako 'na prvu' kad bi vidjeli o kojem se instrumentu radi, ne bi bili baš oduševljeni. Neki su pokušali i odgovoriti djecu, ali uzalud. Violončelo je tonovima, pojašnjava profesorica, najbliži ljudskom glasu i stvarno dira ljude.

- Prvo što moramo napraviti je pojasniti roditeljima da postoji više veličina violončela, prikladnih za svako dijete, tako da to nije problem. Inače su gudački instrumenti jako teški za postići ton pa se nekad našalim s djecom, da nije to samo kao kad sjedneš za klavir i on svira. Da se razumijemo, za sve treba jako puno rada i truda da bi bili uspješni, nikog ne podcjenjujemo, samo pokušavamo dočarati težinu sviranja. Kod sviranja čela nemate pragove i ne vidite gdje treba staviti prste, a i tijelo mora biti opušteno – rekla je.

A što planira raditi u mirovini?

- Čuvati unuke, imam ih četvero, da se iskupim za ono što nisam mogla biti sa svojom djecom. Sin radi u HNK u Zagrebu kao prvi trombon, najmlađi studira predškolski odgoj, a kćer se, nakon što je svirala čelo i završila pjevanje, ipak odlučila studirati jezike. I mirovini ću se posvetiti i svojim učenicima koji još požele raditi.

Kandidatura za 'Šibensku grandecu'

- Jako me to iznenadilo, jer se najbolje osjećam u svom razredu i sa svojim učenicima te svako istupanje izvan škole mi je strano i strašno. Kad idem sa svojom školskom djecom na natjecanja također imam tremu i proživljavam sve zajedno s njima. Uvijek sam smatrala da moju rezultati  govore za mene – zaključila je Vanja Bošnjak.