Ana Radovčić je australska Hrvatica, rođena u Perthu u Zapadnoj Australije, kći je roditelja iz Prvić Šepurina. Ana je počela crtati partizanske portrete kako bi obradila svoju obiteljsku povijest i pokušala je razumjeti u kontekstu podijeljene nacionalne povijesti. Anini djedovi bili su partizani, stric partizan, a baka po majci članica AFZ-a. Ova je izložba vrhunac Aninih crteža i njezina istraživanja jugoslavenske partizanske povijesti i nasljeđa.

U Drugom svjetskom ratu, Anin djed po majci Jure bio je zatvoren od strane Talijana, a kasnije su ga zarobili Nijemci i poslali na prisilni rad u Njemačku. Njezina baka po majci, Ivanka, bila je aktivna za vrijeme talijanske okupacije, podupirući partizane i održavajući sastanke s drugim članovima AFZ-a. Nakon što je Italija kapitulirala, Ivanka je odvela svoju djecu (uključujući i Aninu majku koja je tada imala 7 godina) u izbjeglički kamp El Shatt u Sinajskoj pustinji gdje su u sigurnosti proživjeli ostatak rata. Nakon rata cijela se obitelj okupila u rodnom selu.

Anin pokojni otac Ivo i njegova obitelj nisu bili te sreće. Za vrijeme talijanske okupacije obitelji partizana uhićene su i zatvorene u logore.

Ivin otac Ante već je bio aktivan u prvoj borbenoj grupi na Srimi kada su Talijani došli po njegovu obitelj. Ivo (gotovo 8 godina), njegova majka, brat i dvije sestre najprije su poslani u logor na Molat gaje su živjeli u izuzetno teškim uvjetima. Spavali su na golom tlu pod malim slabašnim šatorima, bili su gladni, žedni i izrešetani ušima. Kasnije su zarobljenici poslani u logor Frascette u Italiju kod mjesta Alatri, gdje je bilo zatočeno oko 2500 ljudi, uglavnom Dalmatinaca. Stopa smrtnosti bila je visoka, oko 5 ljudi tjedno. I sam je Ivo bio nadomak smrti - toliko je oslabio od gladi da više nije mogao ustati s kreveta. Za njega je kapitulacija Italije došla u pravo vrijeme. Obitelji, nasukane, ali slobodne, mogle su ići u susjedna sela tražiti hranu. Talijanski narod se sažalio i bio velikodušan iako je i sam imao malo hrane. Zahvaljujući tim ljudima Ivo je uspio povratiti snagu.

Nekoliko mjeseci nakon kapitulacije, Crveni križ je stigao pomoći zaglavljenim obiteljima da se vrate kući u Jugoslaviju. Ovo je samo po sebi bilo dugo, naporno i opasno putovanje, budući da su mnoge ceste i željezničke linije bile uništene, ali ne samo to, Nijemci su se trebali suočiti s britanskom vojskom na talijanskom tlu.

Kad su Ivo i njegova obitelj konačno prešli granicu s Jugoslavijom, njegov stariji brat Božo odmah se prijavio u partizane. Sa 16 godina stupio je u redove 13. Primorsko-goranske divizije. Nikad nije došao kući, kao ni lvin otac Ante. Poginuo je na Zelengori u Bosni za vrijeme pete neprijateljske ofenzive, kao pripadnik 2. Dalmatinske brigade.
Ova tragična priča je, naravno, ostavila pečat na Anu. Patnja i gubitak koje je njezin otac pretrpio kao dječak očitovali su se u detaljima njihovog svakodnevnog života u Australiji. Ana je kao odrasla soba vise puta tražila od oca da joj ispriča svoju priču, budući da bi sa svakim pričanjem mogla prikupiti sve više detalja. Ana je zapisala očevu priču da se ne zaboravi.

Tijekom karantene zbog Covida u Australiji, Ana je odlučila nacrtati partizane i pokrenuti projekt Partizan kako bi pomogla u očuvanju njihove važnosti i uspomene na njih na svoj mali način. Ana je nedavno pozvana da australskim učenicima 10. razreda srednje škole održi prezentaciju o jugoslavenskim partizanima. Bila je entuzijastična što je to učinila jer njihova priča nije poznata u Australiji. Tamo su svi čuli za francuski otpor zbog njegovog veličanja kroz američke filmove, ali nažalost jugoslavenski otpor - partizani gotovo da se ne čuju.

Kroz Projekt Partizan, Ana poziva kolege potomke partizana da joj pošalju fotografiju jedne partizanske obitelji kako bi ugljenom rekreirala njihov portret i zauzvrat saznala nešto o njihovoj priči. Ovo je postao Anin način na koji može odati počast i zahvalnost žrtvama koje su podnijeli partizani iz Drugog svjetskog rata. Crteži portreta mogu biti izazovni jer su ponuđene slike često fotografije koje su izblijedjele i pohabane, ostavljajući malo detalja. Ana želi crteže učiniti svojevrsnom restauracijom fotografije - želi da crtež izgleda bolje od fotografije. Projekt joj je omogućio uspostavu značajne veze s ljudima iz cijelog svijeta koji su se obratili tražeći portret. 

Za Anu su te veze bile najzahvalniji aspekt projekta. Osobno je upoznala neke od tih ljudi, a s drugima je često komunicirala putem društvenih mreža. Dosad je nacrtala četrdesetak partizanki.

Ova izložba prikazuje neke od Aninih portreta uz druga popratna umjetnička djela. Napravila je seriju trodimenzionalnih portreta 'Duše borova' od gipsa i borovih iglica. Borove iglice su simbol borova, koji se često spominju u partizanskim pjesmama - simbol zaštite i zaklona. U drugom opusu, serija malih gvaš slika prikazuje bivše partizane i partizanke zatvorenih očiju, snimljenih iz kadrova dokumentarnog filma. U ovoj seriji prikazane su i žene, kćeri i sinovi partizana, a zatvorene oči simboliziraju presušivanje njihove povijesti. Posljednja slika u ovoj seriji je autoportret, gdje Ana nosi titovku, međutim umjesto crvene zvijezde je cvijet i oči su joj otvorene. 

Gips i gipsana gaza povremeno se pojavljuju u Aninom radu dočaravajući rad partizanki kao bolničarki na bojištu. Simbolizira i povredu i iscjeljenje - a možda i obnovu i pomirenje. Žbuka se pojavljuje na diptihu 'Otok,otok', otoka Prvića sa Šepurinama koje se tek naziru u daljini. U Šepurinama je dobro očuvan kompleks spomenika, gdje su imena Aninog djeda i strica upisana među ostalim palim partizanima, ukupno 122, ali se ništa od toga ne vidi na crtežu. Dva crteža zrcale jedan drugoga, ali nisu ista. 

Naposljetku, u kratkom audio-vizualnom djelu, crtež portreta Anine bake popraćen je snimkom bake na kazeti kako pjeva. Ovaj rad inspiriran je knjigom koju je Ana čitala o partizankama i AFZ-u Jelene Batinić 'Žene i jugoslavenski partizani'. Za Anu, najdojmljivije nasljeđe otpora jugoslavenskog naroda je ono partizanki i kako su postale katalizator i simbol emancipacije žena u Jugoslaviji.

Ana je od malih nogu bila zainteresirana za crtanje, strast koja ju je kasnije dovela do formalnog studija umjetnosti.

Ana je prvo učila tehnike nakita i metala - rad sa srebrom. Zatim je prešla na slikanje i crtanje, stekavši diplomu likovne umjetnosti na Sveučilištu Curtin u Perthu i magistre likovne umjetnosti na RMIT-u u Melbourneu, gdje je diplomirala s visokim ocjenama. Ana je zadnjih 15 godina u Melbourneu podučavala odrasle crtanju, kiparstvu i slikanju. Poučavanje je za Anu snažna i ugodna strast i osim crtanja partizana, smatra da je to njezina glavna svrha kao umjetnice.