Prostor u kojem je bila trgovina nedavno je zauzela jedna politička stranka, a gledajući sve te puste zastave zapravo više izgleda kao da je prostor okupiran.

- Nemojte samo da se mene povezuje s tim zastavama – kazala je vlasnica kad smo se našli s njom ispred nekadašnje trgovine da je fotografiramo. Umirili smo je da se zastave neće vidjeti na fotografijama, što je za našeg fotografa bio poseban izazov.

- Čekajte, stavit ću naočale za vid da me moje mušterije prepoznaju. Ipak njima dugujem skoro sve što imam – govori Milena Čobanov dok pozira.

Zavirujemo zajedno u unutrašnjost nekadašnje trgovine. Staklene police na kojima je nekada bio porculan s motivom šibenske kape, još stoje unutra.

- Zamislite, te police su izdržale 25 godina. Nismo ih nikada mijenjali – kaže vlasnica s natruhom nostalgije u glasu, ali i zadovoljnim osmijehom na licu.

Pitamo je kakav je osjećaj danas prolaziti pokraj tog mjesta na kojem je provela toliko vremena.

- Osjećam samo radost jer je sve završilo baš onako kako sam ja htjela. To se rijetko događa. Tu zadnju godinu kada je bila korona nekako je trebalo izvući, ali moja zadnja djelatnica Ljiljana tu godinu je doživjela punu mirovinu i to smatram uspjehom. Kada je i ona lani stekla uvjete za punu mirovinu, zatvorili smo. Volim reći da smo i mi i dućan otišli u mirovinu.

Ljiljana je jedna od četiri zaposlenice koje su, uz vlasnicu, dočekale mirovinu na Vanjskom, a koje je tijekom našeg razgovora, gospođa Milena spomenula valjda stotinu puta.

- Morate ih spomenuti imenom. Nada Juras, Biserka Štrkalj, Marija Čvrljak i Ljiljana Šubarički. To su moje cure s kojima sam prvo radila u Šibenki preko puta dućana gdje je danas dm. Ja sam bila rukovoditeljica, a kada je Šibenka propala dio radnica došao je raditi kod mene. I ostao do mirovine, a sve su radile kao da je to njihova firma.

Već u Šibenki gospođa Milena stekla je svoje vjerne kupce.

- To puno znači, znate. Imati svog kupca znači imati mušteriju koja u vas ima povjerenje. On će doći kod vas jer je siguran da ćete mu vi, kada nešto traži, ponuditi ono najbolje i da ćete stati iza njega – ističe.

Kada je Šibenka propala, gospođa Milena odlučila je ući u svoj posao jer, kako kaže, sa svojih 35 godina nije mogla zamisliti da netko o njoj brine.

- Puno radnika je završilo na birou, a meni to jednostavno nije bilo prihvatljivo. Ja sam inače iz obitelji u kojoj se oduvijek puno radilo, moje djevojačko prezime na koje sam ponosna je Bura. Pod tim prezimenom me znaju mnoge mušterije, napišite to. Uz to, imala sam i dvoje djece koje je trebalo školovati.

Tako je u najam od Grada uzela prostor na Vanjskom.

- Prostor je bio derutan i potpuno neuređen. Kada sam prvi puta ušla, unutra je bilo 20 centimetara kanalizacije. Trebalo je puno uložiti u sve to. Tada je za nas koji smo unajmljivali gradske prostore na snazi bila jedna teška klauzula, a to je da mi sve uredimo, a da nam se to ulaganje ne prizna. Uz to, najam je bio jako skup. Potom je 2000. godine Sabor izglasao da nam se ulaganja ipak priznaju.

Gospođa Milena ne dvoji koji joj je period u karijeri poduzetnice bio najteži.

- Ništa nije bilo teško kao taj početak. Međutim, nisam imala nekog izbora. Mogla sam ili uzeti taj prostor ili odustati od svega, a odustati nisam htjela jer sam htjela raditi. Suprug je tada bio u vojsci, a ja sam cijelu drugu trudnoću provela za pultom u dućanu. Nakon poroda vrlo brzo sam se vratila na posao. Ako sam htjela da radnice imaju plaću i da mogu pokriti najam, morala sam raditi. Svu ušteđevinu koji smo imali suprug i ja uložili smo u novi posao. Prvih par godina to je bila borba sa svime.

Nakon pet godina, prostor je prešao u privatno vlasništvo obitelji Baranović.

- Njima sam plaćala najam 20 godina i mogu s ponosom reći da sam tijekom tog perioda uredno plaćala najam, a s još većim ponosom mogu reći da sam uvijek na vrijeme i uredno plaćala radnice. Svim poduzetnicima bih poručila da su radnici ti koji prvenstveno moraju biti zadovoljni i koji ne smiju ne primiti svoju plaću. Jako mi teško pada kada poduzetnici kažu 'ja sam mu dao plaću'. Pa oni ne mogu dati plaću. Ja sam uvijek svojim curama rekla, ja vam nemam ništa dati. Sve što mi zaradimo, to je naše.

Upravo to što je zaposlenicama omogućila da dođu do pune mirovine na istom radnom mjestu, Milena Čobanov vidi kao svoj najveći uspjeh u karijeri.

- Ništa to ne bih mogla postići da nisam imala podršku svoje obitelji. Roditelji su uvijek bili tu za mene, suprug i djeca koja su većinu slobodnog vremena provodila u Vanjskoga, a čim su mogle odmah počele pomagati u poslu. Cijelu srednju škole zapravo su provele tamo na pultu i mislim da su tu jako puno naučile. Moram se i njima zahvaliti jer često njihova mama nije mogla što su mogle druge mame, ali trudila sam se to uvijek nekako nadoknaditi.

U gradu danas vjerojatno ne postoji obitelj koja nema bar jednu stvar iz dućana na Vanjskom. Tko nije imao mogućnosti ići u Dalmare, na Vanjskom je mogao pronaći sve, od fena do porculana, a kad se po gradu lani pročulo da je dućan pred zatvaranjem, ljudi su počeli naručivati stvari, otkriva nam vlasnica.

- Bilo je mušterija koje su kupile isti fen kod nas jer im je stari izdržao 20 godina. Imali smo jednu baku koja je za svih pet unuka kupila beštek prije nego smo zatvorili. Rekla nam je: 'pa di drugo ću ja kupit beštek za moje dite'. Ono što je na kraju ipak ostalo stavili smo na sniženje i eto, sve smo prodali.

Zanimalo nas je ima li vlasnica doma neki predmet iz trgovine koji joj je posebno drag.

- Ono za što sam ja jako vezana je zdjelica i oval s motivom šibenske kape jer mi smo jedini u gradu imali porculan s tim motivom. Taj porculan bio je jako tražen, a zadnje četiri godine nije se mogao nigdje kupiti. Naručivali smo ga od Inkera, ali kada ga je preuzela španjolska firma, više nije bilo sluha za takve proizvode što mi je jako žao budući da je bilo ljudi koji su skupljali cijele kolekcije s motivom šibenske kape. Ja sam još prije 15 godina dala ideju da županija zaštiti motiv šibenske kape i svim ugostiteljskim objektima koji su nabavljali porculan s tim motivom pomogne s kreditiranjem kako bi se nastavila proizvodnja takvog porculana. Nitko nije imao sluha za to.

S posebnim ponosom priča nam o svojim stalnim kupcima u inozemstvu. Kaže da joj laska to što bivšu trgovinu smatraju svojevrsnim brendom.

- Jedna gospođa podrijetlom iz Šibenika koja cijeli život živi u Švicarskoj, a ljeta provodi u Žaboriću, rekla nam je: 'nemam ja potrebe išta nositi iz Švicarske kad još Vanjski postoji'. To su za mene bile velike riječi i mi smo uvijek nastojale opravdati povjerenje kupaca. Onda smo imali i jednu gospođu koja je znala reći: 'ja Šibenik toliko volim zbog Katedrale i vas na Vanjskom'.

Pa kako ćete sada bez njih, pitamo je.

- Mnogi moji kupci me i dalje zovu i pitaju gdje mogu nabaviti određene stvari. Jako puno njih tražilo je da nakon zatvaranja prijeđem na online trgovinu, međutim, znate zašto nisam? I moja djeca su čekala ovaj trenutak, i moja mama je čekala ovaj trenutak. A bome se  radujem i što ću ljeti ujutro moći otići na plažu. Nakon 45 godina dvokratnog posla, sada idem u mirnije vode. I napokon hodam po gradu bez da žurim!