Piše: Josip Antić

Jutros je šesnaest stanovnika Šibensko-kninske  županije otišlo na posao. Među njima su Marijana i Ivo. Marijana odlazi u restoran, Ivo se bavi ambalažom. I ostali će sjeckati, miješati, čistiti, pospremati, dodavati i pomagati u privatnom i javnom sektoru. Bit će punopravni članovi velikog trudbeničkog mravinjaka koji po ulicama Šibenika, Betine, Knina, Tisnog, Vodica i Zadra, svaki dan iziđe na lelujavo tržište rada.

Darwinov ćorsokak

Informacija je to koju će malo tko smatrati viješću,  iako je riječ o važnom društvenom mirakulu iz ulice Stjepana Radića 46. Tamo u Crvenom neboderu pokrenut je proces  koji je po promišljanju, provedbi i osobito zbog toga što je zaživio, čisti kontrapunkt onoga što se po gospodarskim rubrikama zove mračnim licem neoliberalizma i njegovom domaćom inačicom rodijačkog kapital-darvinizma.

Ideja takve, ne lažimo se,  mentalne i društvene strukture je jednostavna:  sebično razvijanje okrutne utakmice koja će omogućiti preživljavanje  ako ne najsposobnijih, a ono svakako najbeskrupuloznijih. Dakako, ovako javno očitovanu nigdje nećete naći, ali ćete njen DNK lako osjetiti u razgovoru, a posebice postupcima mnogih neotesanih svijesti raspoređenih sveudilj po poduzetničko-političkoj piramidi.

Šesnaestorica spomenutih trudbenika i njihova predvoditeljica Josipa Bralić iz Centra za socijalnu inkluziju Šibenik u tom smislu nosioci su potpuno drugačije društvene i radne vizije. Ono što u meni izaziva divljenje – pa zapošljavanje iz Inkluzije nazivam čudom – ona sama ne vidi kao nadnaravnu pojavu, riječ je o upornom, sustavnom i predanom plivanju kontra struje; pokazateljem da se takvim radom i u njoj može stvoriti  mirniji ljudskiji rukavac.   

Ne tako davno Josipa je stekla zvanje menadžera u turizmu, dakle bile je podučena i upućena u mnoge vještine (nipošto ne negativne) plivanja u onom što bi se moglo zvati upravljanje uslugama i potrebama. Neki unutarnji glas i stjecaj dobrih okolnosti učinio je da ih danas koristi na drugom mjestu, s tim što je njeno upravljanje puno više pomaganje i podržavanje. Josipa je u Inkluziji od 2013. a zadnjih tri godina je voditeljica programa Zapošljavanje uz podršku.

„Nemam ništa protiv turizma, naročito kad on u sebi čuva ljudski lik, ali ja se u njemu nisam osjećala doma. No, s obzirom na važnu odrednicu turizma u Šibeniku, dobar dio mojih kontakata u vezi zapošljavanja korisnika usluga Inkluzije, odvija su u tom okolišu. Ipak, ono što mene ispunjava i u čemu nalazim važan društveni značaj je da u našoj sredini pokušavam promicati vrijednosti civilnog društva. Bilo je to i prije mog dolaska u Inkluziju u kojoj sada provodim inovativan model zapošljavanja osoba s invaliditetom. Naša misija je da osobama s većim teškoćama, uključujući i intelektualne teškoće, omogući uključivanje u redovan sustav rada“, priča Josipa, dodajući kako samo zapošljavanje osoba  s invaliditetom nije novost. 

Bilo je kakvih slučajeva i u bivšem pokojnom socijalizmu i u naprasno porođenom kapitalizmu, ali su se u oba primjera one zapošljavale u getoiziranim zaštićenim uvjetima. Posljedica je da se  tako nije promijenilo ništa – bile su i dalje  izolirane i isključene iz zajednice.

„Jedan od stupova uključivosti je ostvarenje prava na zapošljavanje. Pravo na rad temeljno je pravo svakog pojedinca, a uključivanjem u svijet rada i zapošljavanjem radi se na podizanju kvalitete života i uključivanju u život lokalne zajednice“, kaže Josipa.

Poduzmi, podrži

U Inkluziji  radne i socijalne vještine razvijaju i izvan tržišta rada u Radnom centru. Neke osobe, zbog prirode svojih teškoća ni ne mogu se zaposliti na otvorenom tržištu. Isto tako imali su vrlo uspješne pokušaje s nekom vrstom poduzetništva, pokrenuli su Fotokopiraonicu i Praonica rublja.

„Unatoč tomu što su bili jako dobro prihvaćeni među korisnicima Inkluzije ti projekti su nažalost bili izloženi i konjukturama tržišta, koji mi kao Udruga nismo mogli parirati. Fotokopiraonicu smo morali ugasiti, a praonicu smo prepustili privatnom poduzetniku. Na specifičan način rad i kreaciju poticali smo u projektu Incluido moda, u kojem smo rad naših korisnika udružili s mladom dizajnericom što je rezultiralo zapaženim radovima i revijama u dizajnu suvenira i odjeće. Socijalno poduzetništvo je jako lijepa priča, ali za nju se trebaju posložiti brojni uvjeti na koje ne možete vi sami utjecati. To utječe na dugovječenost pojedinih inicijativa, ma koliko one bile uspješne. Na kraju se sve svede na neke temeljne ekonomske pojmove – koliki ti je kapital i koliko s njim možeš izdržati u početnim periodima, da ne spominjem globalne poremećaje, poput covida naprimjer“, kaže Josipa. Usporedno s tim aktivnostima osobama se već 16 godina pomaže u uključivanju na otvoreno tržište rada.

„Na tim iskustvima gradimo i ovaj trogodišnji projekt Zapošljavanja uz podršku, kojeg radimo s  Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi. To je model koji omogućava osobno usmjereni pristup svakom pojedincu, njegovim interesima, mogućnostima i potrebama“, kaže Josipa. U programu je sve dobro opisano, ali u praksi je – očekivano turbulentnije.

Diskrecija diskriminacije

„Kad su posrijedi osobe s intelektualnim teškoćama poslodavci nažalost i nemaju previše razumijevanja. Recimo, ako se javimo na deset oglasa za radno mjesto, dobit ćemo jedan ili dva odgovora da možemo pristupiti razgovoru. Ne bih generalizirala u smislu, poslodavci su gramzljivi, njih samo zanima da izvuku iz radnika što više, a plate što manje. Diskriminacija se događa suptilnije prije svega zbog neznanja, predrasuda, često prikrivena s nekim osjećajem samilosti. Nekad u razgovoru sa mnom poslodavcu izleti „vaša djeca“, tad ih upozorim da su to odrasle osobe kao i oni. Nadalje, poslodavci ne znaju na koje sposobnosti kod zaposlenika mogu računati – misle da nisu vrijedni. Zašto bi osoba s intelektualnim teškoćama bila lijena!? Često shvatim da je stav nekog takvog poslodavca posljedica opće  nekih uvriježenih društvenih predrasuda. Istina, nekad osjetite i neutaživu želju za  profitom. Kad vam poslodavac cijeli razgovor svede na zahtjev za rekordnim brojem pospremljenih soba u što kraćoj jedinici vremena – onda znadete da ćete ispasti iz izbora. Takav će radije plaćati penale za nezapošljavanje“, kaže Josipa.

Naime,  Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom propisano je da se broj osoba s invaliditetom koje je poslodavac dužan zaposliti izračunava po stopi od tri posto ukupnog broja zaposlenih, a naknada za neispunjavanje kvote iznosi 20 posto minimalne plaće, mjesečno, za svaku osobu s invaliditetom koju je poslodavac bio dužan zaposliti. Osim zapošljavanjem, poslodavci kvotu mogu ispuniti i na nekoliko zamjenskih načina, stipendiranjem ili poslovnom suradnjom s tvrtkama, zadrugama ili udrugama u kojima više od polovice radnika čine osobe s invaliditetom.  Ipak, nekima je prvi i zadnji izbor – plaćanje penala.

„Ne bih mogla reći da smo sa šesnaest naših zaposlenika nezadovoljni. Naprotiv, pomalo mijenja se svijet i svijest poslodavaca. Kao izuzetno dobru suradnju istaknula bih Klub Azimut s kojim radimo dugi niz godina, zatim Merkur osiguranje, restoran Bronzin, Hostel Indigo i Matea Grguricu, koji kao poslodavac djeluje kao fizička osoba. Sve su to pomoćni poslovi, čišćenje, prikupljanje ambalaže, poslovi u skladištu ili namještanje soba“,  kaže Josipa.  

Što znači podrška? Tko pomaže i kako? Službeno riječ je o radnom asistentu? To ne znači da asistentica  obavlja poslove umjesto zaposlene osobe. On ili ona prije je most između osobe s intelektualnim teškoćama i radne sredine, poslodavca i radnih zadataka, ali i svih onih aktivnosti koje prethode odlasku na posao. Pružanje podrške može biti planiranje vremena prije odlaska na posao i svih pripremnih aktivnosti prije samog dolaska na radno mjesto (npr. u koliko sati je potrebno ustati, što je potrebno obaviti od osobne higijene, u koliko sati je potrebno krenuti iz kuće, plan puta i slično). S druge strane podrška je i upoznavanje sa  radnim zadacima koje osoba treba obavljati, te radne zadatke raščlaniti i podijeliti u manje cjeline,  upoznavanju osobe sa radnim kolegama i sl.) S vremenom se podrška postepeno smanjuje te potom netko od suradnika na radnom mjestu preuzima tu ulogu. Ukratko, važnost i asistenat/ice je presudna.“, pojašnjava Josipa, dodajući kako je  „podrška potrebna i osobi s intelektualnim teškoćama ali i radnim kolegama i poslodavcu“.

Turbulencije bez pilota

To nas pak vodi do trenutno glavne turbulencije – premda država potiče i stoji iza projekta  Zapošljavanje s podrškom – nije donijela adekvatan zakonski okvir kad je posrijedi podrška. Pozicija radnog asistenta potpuno je nerazrađena.

„Među inim, nije sustavno riješeno financiranje radnih asistenta. U tom smislu treba nam zakon poput onoga nedavno donesenog o osobnoj asistenciji. U praksi trenutno tu ulogu obavljamo ja i kolegica, što znači da s uskačemo s jedne djelatnosti na drugu.“, kaže Josipa, koja sudjeluje tijekom svakog razgovora budećeg radnika i poslodavca.

„Poslodavac mora znati da prema Zakonu o socijalnoj skrbi  novac koji bi on prema  ugovoru  o radu plaćao novom radniku ne bi završio u njegovim rukama. Prema Zakonu prenamijenio bi se za  isplaćivanje troškova stanovanja. Ne poznam niti jednu osobu koja takvo što ne bi doživjela demotivitirajuće. Neki od njih željeli bi nove tenisice, neku kremu, znam vrijednog momka kojemu je životni san da si kupi Play station. Zbog čega mu se ne bi omogućilo da si ne priušti nešto od svoga rada – zar svi koji sudjeluju u radu ne žele i čine isto? Zato poslodavca upoznam i sa činjenicom da ukoliko radni odnos reguliraju preko ugovora o radnim aktivnostima, ostavljaju mogućnost da njihov radnik sam odgovorno upravlja novcem. Po meni to je neka vrst financijske uključivosti. Praksa neminovno traži nove i bolje ideje i rješenja“, kaže Josipa.

U tom smislu za neki novi mirakul iz Crvenog nebodera morat ćemo sa Trga svetog Marka  pričekati i neki sustavno promišljen i u zbilji suvisao zakon ili amandman.

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije