Plan je bio da napravimo intervju u povodu obljetnice oslobođenja Šibenika, no sugovornik nam je otkazao taman kad smo naručili kavu. Srećom, stol pored nas kavu je pio Stipan Režić, Valerio ga je prepoznao, gledao ga je nekidan u Arsenu. Mladi šibenski bariton, učenik je 3. razreda Ekonomske gimnazije u Šibeniku, smjer Komercijalist. Vrijedilo je pokušati. Ispalo je da je Stipanu rođendan, sedamnaesti, i da nikad nije dao intervju.

E pa, došlo je i to vrijeme, izgleda.

- Nisam nikad mislio upisati glazbenu školu, zapravo sam htio biti vaterpolist. Bio sam na turniru u Zadru kada me nazvala profesorica pjevanja iz Glazbene škole „Ivan Lukačić“ da se prijavim na audiciju – počeo nam je Stipan pričati svoju priču.

Kako su uopće znali da znaš pjevati?

- Jer sam već jednom bio u Glazbenoj, samo da me malo čuju. Bio sam grozan tada, koliko se sjećam.

Dobro, nastavi, dobio si poziv dok si igrao na turniru u Zadru…

- Da, zamolio sam trenera da me odvede na bus da odem na audiciju u Šibenik. Nisam bio ni pripremio nikakvu pjesmu, a došao sam tamo u klupskoj majici. Pjevao sam jedino što sam tada znao, od Škore "Ne dirajte mi ravnicu" i još neku talijansku. Dobro je to prošlo, nisu me previše gnjavili. Vratio sam se na turnir u Zadar kad su mi javili da sam prošao.

I onda? Ostavio si vaterpolo i počeo s pjevanjem?

- Ne, odmah, plan mi je bio da počnem s pjevanjem, ali i da ostanem u vaterpolu. Međutim, onda sam se razbolio, a stigla je i pandemija. U karanteni sam dosta radio na vježbama disanja i počeo sam slušati razne operne pjevače. Ušao sam u taj svijet o kojem nisam znao ništa, s vaterpolom je tada više-manje bilo gotovo. Glazbena škola nije tada bila otvorena, pa smo probe imali u Gospe van grada, ajmo reći - na crno. Vježbali bismo po cijeli dan, a rezultiralo je time da su me prijavili na jedno online natjecanje organizirano u Zagrebu. Molio sam Boga samo da ne budem zadnji, kad ono... prvi u svojoj kategoriji! Mislio sam da je neka greška.

Ali nije bila.

- Nije. Onda je krenulo... Imao sam koncert u školi na Šubićevcu, onda u Kući umjetnosti Arsen, a zatim sam otišao na masterclass kod poznatog tenora Tomislava Mužeka u Splitu, to mi je puno pomoglo što se tehnike tiče. Poslije toga imao sam jedan recital u Gospi van grada s mojim pijanistom Tedijem Trkuljom, a onda i još jedan koncert u Arsenu. Sad me čekaju natjecanja u Beogradu, Osijeku, Zagrebu...

Znači, krenulo te. Što ćeš kad maturiraš?

- Imam više planova. Ako budem dobro savladao njemački jezik, planiram upisati solo pjevanje na Akademiji u Beču ili negdje u Njemačkoj. ali najvjerojatnije je da ću pokušati u Zagrebu.

Znači, mahnito učiš njemački?

- Ma samo u školi. Al' mislim da mi to nije dovoljno.

Što ti na sve to kaže ekipa iz razreda?

- Prvo su mislili da je to sve glupost, kao 'ko će slušat tu klasiku. I onda kad sam počeo na YouTubeu objavljivati videe, ostali su u čudu. Nije više bilo zafrkancije. Sad poštuju to, čak mi i dolaze na koncerte, podrška su mi.

A obitelj?

- Njima ću za rođendan morati kupiti čepiće za uši. A moram se zahvaliti i susjedima, nije ni njima lako.

Imaš li neke pjevačke uzore?

- Sad baš uzor... Pokušavam od svakoga izvući nešto što mogu naučiti. Ljubomir Puškarić mi je predivan bariton, njegova tehnika mi se sviđa. Onda, naravno, Tomislav Mužek, on je tenor i isto ima vrhunsku tehniku. Postoji i jedan Amerikanac, Lucas Meachem, poznati bariton čiji su mi videi puno pomogli.

Koliko se uopće može naučiti o pjevanju preko YouTubea?

- Moguće je preko YouTubea dosta naučiti, pogotovo o ponašanju na pozornici, tipa kako ruke držati, gdje gledati, takve stvari. Ali što se tehnike pjevanja tiče, ne postoje striktna pravila koja vrijede za svakoga, jer svakom odgovara nešto drugo. Pjevanje je vrlo osobna stvar, pa je tu potreban netko stručan pored tebe da te uči. Srećom, ja imam profesoricu Anu Grubić Miškić.

Tvoj pijanist Tedi Trkulja i ti osnovali ste Duo Tempest. O čemu se radi?

- To smo pokrenuli zato što većina pjevača želi pjevati strane pjesme koje publika jako dobro zna, a rijetko tko pjeva stare hrvatske pjesme, poput skladbi Zajca, Hatzea... Ima tu predivnih pjesama i šteta je što ih se uči samo u prvom srednje, baš ih se zapostavlja. Plan nam je snimiti desetak naših pjesama, dakle Zajca, Lisinskog, Trnskog, Hatzea... Kao što Amerikanci forsiraju one svoje poput "Amazing Grace", tako možemo i mi naše.

Jesi li ikad razmišljao da se prijaviš na neki od televizijskih talent-natjecanja?

- Dok nisam krenuo u glazbenu, padale su mi takve ideje na pamet. Ali pjevanje je najmanje talent, to je veliki trud. I muka i odricanje. Možeš zaboraviti sladoled, mineralnu, kolu... Stalno, recimo, nosim majice s kolarima da ne oštetim grlo, navečer kad idem u grad zakopčan sam do pola glave. U školi nema deranja, vikanja, glumljenja Richarda... To više čak nije ni odricanje, to postane način života. To se mora voljeti, ako se ide na silu - neće biti od toga ništa. Tako da, što se tih talent showova tiče, ne razmišljam više o tome.