No za dugogodišnju zdravstvenu djelatnicu i profesoricu u medicinskoj školi riječ ‘mirovina’ teško se može shvatiti kao povlačenje iz aktivnog života. Naprotiv, nakon zatvaranja jednog velikog životnog poglavlja, otvorilo se novo, ispunjeno sportom, druženjem, putovanjima i aktivnostima za koje, kako kaže, ima više vremena.
Ipak, rastanak sa školom nakon 28 godina rada nije bio jednostavan. Iako je i sama neko vrijeme prije odlaska razmišljala o završetku radnog vijeka, službeni trenutak odlaska pogodio ju je više nego što je očekivala.
– Iskreno, fizički i mentalno osjećala sam da još mogu dati puno. Ono što me posebno pogodilo bila je formulacija u dokumentima – ‘po sili zakona’. Znam da je to službeni izraz, ali kada to pročitate nakon toliko godina rada, jednostavno vas zaboli. Kao da vam netko kaže da je vrijeme završilo, bez obzira na to koliko još osjećate da možete i želite raditi – iskreno govori.
Ipak, kada danas pogleda iza sebe, najviše pamti ljude. Pamti kolege s kojima je dijelila najteže trenutke u zdravstvu, učenike koji su kroz njezin razred prošli kao tinejdžeri, a danas su odrasli ljudi, zdravstveni djelatnici, roditelji i profesionalci koji joj se, čak i nakon dva desetljeća, još uvijek javljaju. Neki od njih su joj postali i kolege u školi i to je posebno čini ponosnom.
– To mi je možda i najljepši dio svega. Kada vam nakon 20 godina dođe bivši učenik, kada vas se sjeti, pita za savjet ili vam jednostavno kaže da pamti nešto što ste mu rekli, tada znate da ono što ste radili nije bilo uzalud. Učenici dođu u školu kao djeca, sa 14 ili 15 godina, a iz nje odlaze kao ljudi. Imati priliku pratiti ih u tim godinama i na neki način sudjelovati u njihovom odrastanju velika je odgovornost, ali i veliko zadovoljstvo – govori nam.
Prije dolaska u školu gotovo 18 godina radila je u zdravstvenom sustavu. Bolnica, teren, hitne situacije i ratne godine ostavili su dubok trag, ali su je istodobno, kako kaže, naučili koliko je važno ostati smiren, organiziran i usmjeren na ono najvažnije – pomoći čovjeku koji je pred vama.
– Kada radite u hitnoj situaciji, ne pitate tko je tko. Ne gledate ime, prezime, nacionalnost, obitelj, posao ili bilo što drugo. Pred vama je čovjek kojem treba pomoć i vi jednostavno radite ono što možete. A onda vam se nekada, godinama poslije, pojavi osoba kojoj ste pomogli. Vi možda u prvi trenutak ni ne znate o kome je riječ, ali kada vam opiše situaciju, sve vam se vrati. To su trenuci koji čovjeku ostanu cijeli život – govori.
Rat je bio jedno od najtežih razdoblja njezina života. Radila je na terenu u Službi hitne medicinske pomoći, u sastavu Medicinskog centra Šibenik, u vrijeme kada je mnogo toga tek trebalo biti organizirano, svjedočila tragedijama i situacijama koje se, kaže, ne mogu jednostavno zaboraviti. Posebno teško bilo joj je suočavanje sa stradanjem djece i mladih.
– Smrt djece i trauma koju su djeca proživljavala nešto su s čime se vrlo teško nositi. Bilo je situacija za koje mi je trebalo dugo da ih prihvatim, koje i danas pamtim. Ali imali smo tim. Radili smo praktički neprekidno, razgovarali smo međusobno i znali da moramo pomagati jedni drugima jer, ako želite pomagati drugima, morate nekako sačuvati i sebe – prisjeća se.
Nakon godina rada u zdravstvu stigla je prilika za rad u školi. Odluka nije bila laka. Voljela je zdravstveni posao i dugo je razmišljala treba li prihvatiti potpuno novi profesionalni smjer.
– Nisam noćima spavala razmišljajući trebam li otići. To je bio potpuno drugačiji svijet, druga atmosfera i novi izazov. Sjećam se riječi tadašnje glavne sestre koja mi je rekla da će bolnica mojim odlaskom mnogo izgubiti, ali da će mnogo dobiti oni kojima odlazim. Ta mi je rečenica ostala u sjećanju i bila je prekretnica – kaže.
Pokazalo se da je odluka bila ispravna. Tijekom 28 godina rada u školi predavala je brojne stručne predmete i, kako sama kaže, bilo je razdoblja kada je predavala gotovo sve što je trebalo s područja zdravstvene struke.
– Voljela sam predavati. Za mene nije bilo dovoljno samo znati gradivo. Možete biti vrhunski stručnjak, imati ogromno znanje, ali ako ga ne znate prenijeti učenicima, oni će to osjetiti. Učenici vrlo dobro znaju prepoznati tko stoji iskreno iza onoga što radi – kaže.
Autoritet u razredu, ističe, nikada nije gradila kaznama i strogoćom.
– Nisam bila osoba koja će učenika odmah izbaciti iz razreda ili kažnjavati samo da pokaže autoritet. Autoritet se gradi. Ponekad je dovoljan pogled ili trenutak tišine. Važno je da učenici znaju gdje su granice, ali i da znaju da mogu doći razgovarati s vama. Mislim da sam upravo tako gradila odnos s njima – govori.
Posebno zanimljiv način na koji je godinama provjeravala vlastiti rad bio je anonimno mišljenje učenika na kraju školske godine.
– Stala bih pred njih i rekla: ‘Uzmite papir i anonimno napišite što mislite o meni’. I to sam zaista htjela čuti. Nije mi bilo važno da svi napišu nešto lijepo. Ako je netko imao primjedbu, željela sam znati. Čovjek može pogriješiti i mora biti spreman čuti kritiku. Povratna informacija učenika za mene je bila važna jer bez toga nema ni osobnog ni profesionalnog razvoja –smatra Snježana.
Brojni učenici danas su aktivni u zdravstvenom sustavu, a upravo to smatra jednom od najvećih vrijednosti svog dugogodišnjeg rada.
– Kada vidite da učenici kojima ste predavali danas rade svoj posao, pomažu ljudima i grade svoje živote, osjećate ponos. Ne zato što mislite da ste vi zaslužni za njihov uspjeh, nego zato što znate da ste možda barem malim dijelom sudjelovali na tom njihovom putu – govori.
Posebno mjesto u njezinu sjećanju imaju i zajedničke aktivnosti učenika s osobama s teškoćama u razvoju. Godinama je surađivala s Udrugom ‘Kamenčići’ i prije svega smatra da zdravstveni odgoj i obrazovanje ne mogu ostati samo unutar školskih zidova.
– Učenike treba izvesti među ljude. Trebaju vidjeti stvarni život, upoznati različite ljude i naučiti kako se odnositi prema svakome s poštovanjem. Radili smo kreativne radionice, crtali, družili se, pomagali u organizaciji prodajnih izložbi za Uskrs i Božić. Bilo je prekrasno gledati kako su se stvarala prijateljstva između naših učenika i ljudi s kojima smo surađivali – prisjeća se.
Jedan od poklona koje je tada dobila, mali amulet izrađen posebno za nju, čuva kao trajnu uspomenu. No još snažnije pamti pismo koje joj je nakon završetka škole napisala jedna učenica.
– Otvorila sam ga kod kuće i plakala. Stvarno sam plakala kao kiša. Neke riječi jednostavno vas pogode i ostanu s vama. Takve stvari ne mogu se kupiti novcem i ne mogu se usporediti ni s jednom službenom nagradom ili priznanjem – iskreno kaže.
Osim rada u školi, godinama je bila uključena u različite javnozdravstvene aktivnosti. Organizirala je i sudjelovala u akcijama mjerenja krvnog tlaka i šećera u krvi, u kojima su sudjelovali učenici, Crveni križ, patronažna služba i druge zdravstvene institucije.
– Prevencija je jako važna. Ljudi često ne razmišljaju o zdravlju dok se ne pojavi problem. Zato su takve akcije vrijedne, a za učenike je bilo važno da vide kako njihovo buduće zanimanje izgleda izvan učionice i udžbenika – govori.
Kada govori o zdravstvenom zanimanju, njezin stav ostaje jasan – to, kaže, nije posao koji bi trebalo birati samo zbog sigurnog zaposlenja.
– To je poziv, baš kao i onaj nastavnički. Ako želite pomagati ljudima, ako možete svakoga gledati jednako i ne dijeliti ljude prema nacionalnosti, rasi ili boji kože, ako čovjeka gledate kao čovjeka, onda se u tom poslu možete pronaći. Znam da se danas mnogo toga promatra kroz materijalnu vrijednost, ali osjećaj kada nekome stvarno pomognete ne može se mjeriti novcem. Za mene je to neprocjenjivo – kaže.
Život joj, međutim, nije bio sastavljen samo od profesionalnih izazova. Uz rad i školovanje nosila je i brojne obiteljske obveze, brinula o članovima obitelji i istodobno nastojala završiti ono što je započela.
– Bilo je dana kada sam radila cijeli dan, učila navečer jer sam 90-ih upisala faukultet u Rijeci i rano ujutro ponovno ustajala. Imala sam djecu, obiteljske obveze i puno situacija koje nisu bile jednostavne. Ali nekako uvijek idete dalje. Nisam puno razmišljala o tome što sve neću moći napraviti, nego sam gledala što mogu napraviti – govori.
Za sebe kaže da je uvijek bila optimist.
– Uvijek gledam naprijed. Teško mi je vraćati se unatrag jer sam jako empatična osoba. Neke stvari me i danas pogode, ali mislim da nije loše pokazati emocije. Dobro je ponekad plakati. Suze nisu slabost – kaže.
Iako je službeno u mirovini, ona će reći da je u ‘penziji’, ali se nije umirovila. Sport je, kaže, prati cijeli život. Nekada je igrala rukomet, a danas je velika ljubiteljica petanke. Članica je i tajnica Petanka kluba ‘Šibenik’.
– Sport je nešto što čovjeka gradi. U sportu ste među ljudima, putujete, natječete se, družite se. Petanka je danas veliki dio mog života. Putujemo na turnire, imamo natjecanja i druženja, a najljepše je što je to sport kojim se možete baviti u različitim životnim godinama, dok god ste vitalni i aktivni – kaže.
Petanka je posljednjih godina u Hrvatskoj sve popularnija, a klubovi i natjecanja postupno se razvijaju. I ona je dio tog sportskog svijeta, aktivna u klubu i natjecanjima, a upravo joj je sport, kaže, donio novo društvo i novu vrstu energije nakon odlaska iz škole.
– Mirovina nije kraj. Ja to ne doživljavam kao povlačenje. Jednostavno sam okrenula novu stranicu. Kao što okrenete na kraju svakog životnog razdoblja, nakon osnovne dođe srednja, pa fakultet, posao... – govori.
A upravo je ta slika okretanja stranice možda i najbolji opis njezina životnog puta. Nakon godina rada u zdravstvu, ratnih iskustava, gotovo tri desetljeća provedenih u školi i brojnih generacija učenika, stiglo je vrijeme za drugačiji ritam života.
No ono što ostaje isto jest potreba za kretanjem, radom, ljudima i pomaganjem.
Jer kada govori o svemu što je prošla, ne vraća se najviše titulama, godinama staža ni službenim priznanjima. Najviše pamti ljude – učenike koji je nisu zaboravili, pacijente kojima je pomogla, kolege s kojima je dijelila najteže trenutke i male znakove pažnje koji su joj pokazali da je njezin rad nekome doista značio.
– Kada vam se nakon 20 godina netko javi i kaže da vas pamti, tada znate da ste napravili nešto dobro. Sve ostalo je život. Nekada je lakši, nekada teži, ali ide dalje. I zato i ja idem dalje – zaključuje.
