Titi je mješanac američkog plotta i tko zna čega još. Udomljen je prije desetak dana iz As-Eka, skloništa za napuštene životinje u šibenskoj Industrijskoj zoni Podi. Došao je u svoj novi dom na Vidicima gdje ga je već čekala Pucka, mačka koja je susjedstvu otprije poznata po tome što je mjesecima šetala ulicama zajedno s Rokijem, svojim prvim i nažalost preminulim psećim prijateljem. Sad to isto prakticira s Titijem.

Dok je Titi oprezno kružio oko novih vlasnika i mačke, još nesiguran u svom novom okruženju, shvatili smo da je mozganju o našoj novogodišnjoj temi došao kraj. Zaputili smo se u As-Eko.

Čim smo izašli iz auta, počeli su lajati. Njih oko devedeset, svih veličina, boja i pasmina. Došli smo u nezgodan tajming, kažu nam, oko 10 ujutro, u vrijeme kad psi očekuju svoju prvu dnevnu dostavu hrane pa su malo nervozni i gladni. A ni pojavljivanje dvoje stranaca ispred kaveza nije baš pomoglo.

- Oni točno osjećaju tko im dolazi, svakog raspoznaju, nas, udomitelje, vas… - priča nam veterinarka Marijana Mikulandra, koja zadnjih osam godina radi u As-Eku.

- Da ste došli malo kasnije, kada se najedu i uhvati ih fjaka, ne bi bilo ovoliko lajanja. Inače su mirni i tihi.

Prva stvar, ne smrdi. Nema neugodnih mirisa, a devedeset pasa nas okružuje. I da je devedeset ljudi, osjetilo bi se barem malo. Međutim, ništa. Čišćenje kaveza je prva jutarnja obveza djelatnika.

- Dosta ljudi ima loš stav prema As-Eku, no tvrtka se zadnjih deset godina drastično mijenjala. Promijenili su se ljudi, promijenili su se i uvjeti, kao i pristup životinjama. Neki valjda misle da mi ovdje ubijamo, zlostavljamo i mučimo pse, a to nema veze s istinom. Ovo je 'no kill' sklonište, psi imaju najbolji mogući tretman, a oni koje ne uspijemo udomiti ostaju s nama cijeli život – kaže nam doktorica Mikulandra.

Kroz As-Eko tijekom godine prođe i do petsto pasa, a ove ih se udomilo 320. Slušamo te brojke dok pored nas neumorno laje jedan mješanac kangala, ogroman je, takvi se teško udome. Ogroman, ali ne i najveći. Najveći je Malik, mrcina od 60 kilograma, trogodišnji dobroćudni div koji u sebi ima šarplaninca, tornjaka ili kangala. Ili sve troje. Jedini nije lajao, samo nas je nijemo promatrao s visine. Idealan za čuvanje stada ovaca, možda se time i bavio.

- Takve pse ljudi bace jer se možda pokažu kao loši čuvari ovaca ili se jednostavno izgube. Ne vjerujem da će Malik ikada otići odavde, prevelik je, a ljudi najčešće traže manje pse za stan – govori nam veterinarka, objašnjavajući da nisu vlasnici ovaca najveći problem, što se brige za pse tiče. Najgori su lovci.

- Oni od pasa rade lutalice, lovci su najgora kategorija. Ostave pse kad im više ne trebaju ili ne love dobro. Ne čipiraju ih, a najgore je što ih izgladnjuju jer misle da će gladni biti bolji u lovu. To su gluposti. Čim vidim da mi dođe lovački pas kojem se vide rebra, znam o čemu se radi. Ako želite da pas bude dobar lovac, s njim se treba raditi od malena, a ne ga izgladnjivati. Oni uopće ne rade s njima, očekuju da su oni rođeni lovci. Dolaze mi i propucani psi, puni metaka…. Ima i lovaca koji rade sve po pravilima, znam i takve, ali oni su manjina. Nažalost, preko osamdeset posto lovačkih pasa ima tužnu priču, a što je najgore, oni su karakterno predivni psi – kaže nam Marijana Mikulandra, otkrivajući nam da lovci dolaze i As-Eko po besplatne lovačke pse, no…

- …ja ih brzo najurim. Ne udomljujem lovcima jer se ljutim na njih. Najradije bi ih za uši pa na inspekciju. Lovačka društva uopće ne provjeravaju otkud su ti psi, jesu li čipirani. Većina nije ni cijepljena, a dolaze u kontakt s divljači, odnosno izlažu se riziku da se zaraze bjesnoćom. Na području Dalmacije lovački psi su problem broj jedan, samo ih ostave, bace ili ubiju.

Dalmatinska zagora izvor je još jednog problema – ilegalnih borbi pasa.

- Nažalost, i toga ima. Ne samo da ih ima, nego je tu u našem zaleđu sasvim normalna stvar. Nasreću, danas je toga ipak manje, kad sam došla bilo je puno takvih slučajeva. Te životinje nalete na jako loše vlasnike – kaže Mikulandra.

Hranjenje je u punom zamahu, ovi koji još čekaju luduju. Jedan se popeo na vrh ograde, stoji poput ptice na tankoj žici i hvata ravnotežu. Dnevno se u As-Eku potroši oko 50 kilograma hrane.

- Godišnje potrošimo na hranu oko 150 tisuća kuna. Dobro se ovdje jede, psi dobivaju kvalitetnu hranu. Usto, cijepimo ih, čipiramo, veterinarski obrađujemo – to nam govori Damir Vrvilo, direktor As-Eka.

- Financiramo se od gradova i općina. Recimo, dobijemo poziv od komunalaca za nekog ostavljenog psa na Brodarici, mi ga pokupimo i ispostavimo račun Gradu Šibeniku. To je nekoliko tisuća kuna po psu, međutim cijeli ovaj posao nije isplativ. Mi smo 'no kill' sklonište i neki psi su tu doživotno. Evo, Mrva je tu već pet godina, nije socijaliziran, velik je i nema šanse da ode. S njim smo odavno u minusu – kaže nam Vrvilo, dok nas Mrva mrko gleda, ne mareći za financijske teškoće vlastitog održavanja.

U istom boksu s Mrvom živi i Lisac, smeđi mješanac kratke oštre dlake. Lisac ne voli šetnje.

- Da, naravno da šetamo pse. Barem one koji to žele. Lisac se ne da šetati. Nije naučen na to. Ima nekoliko takvih koji su agresivni ili plahi, no agresivnost je obično znak ustrašenosti, ti psi imaju neku proživljenu traumu – priča nam veterinarka Marijana, pokazujući nam i stafordicu Stelu, jedinog psa koji je sam u boksu jer ne podnosi društvo.

- Stela ima osam godina, a kod nas je tri. Napadne svakog psa, zato je sama. Takvi psi se udomljavaju prema odredbi iz pravilnika o opasnim pasminama, no ja je neću dati bilo kome da ne bi završila u borbama. Pogledajte je, prekrasna je.

Šetnjom smo došli i do kaveza u kojemu je donedavno boravio Titi, udomljeni mješanac s početka teksta.

- On nam je došao s ogrlicom oko vrata, to znači da ga je netko uzeo, a onda izbacio iz kuće. Ljudi uzmu štene, izdrže dva-tri mjeseca i onda zaključe da je to prevelika obaveza za njih – kaže nam doktorica, tvrdeći da je Titi jedan od rijetkih pasa iz ovog najvećeg azila u Dalmaciji koji je našao dom u Hrvatskoj.

Naime, od nekoliko stotina udomljenih pasa godišnje, samo njih dvadesetak bude udomljeno u Hrvatskoj. Svi ostali idu preko granice, uglavnom u Njemačku.

- Naši ne udomljuju, a kad se to i dogodi, uglavnom uzimaju štence. Skoro svi ostali idu za Njemačku. Postoje agencije koje se tamo brinu o tome, objavljuju fotografije naših pasa i udomljuju ih. Zanimljivo je da stranci više vole uzimati odrasle pse, kod takvih je prednost što već imaju karakter, odmah se vidi kakvi su, a i vrlo se brzo prilagode na novog vlasnika.

Trend udomljavanja pasa iz azila, kažu nam veterinarka i direktor, još nije zahvatio Hrvatsku, za razliku od razvijenog dijela Europe. U nas je i dalje fora kupiti pudlicu ili maltezera, umjesto besplatno spasiti psa iz skloništa.

- Sve bi se to primijenilo kada bi se i u nas uveo porez na sve kućne ljubimce, osim na one koji se udome iz azila – tvrdi Marijana Mikulandra.

- Ne kupujte pse, dođite kod nas, spasite jednog i dajte mu ljubav – nadovezao se direktor Damir Vrvilo.

I za kraj, još jedan apel: As-Eku kronično nedostaje volontera koji bi privremeno udomljavali ozlijeđene životinje, jer u kavezima nemaju dobre uvjete za oporavak, kao i za štence koje treba hraniti na dudu svaka dva sata.

U azilu je zavladala tišina, svi su dobili doručak. Dva stranca više nitko nije doživljavao. Devedeset ih je, ako ih sutra, nakon ove reportaže, bude 89, smatrat ćemo to uspjehom. Razmislite, dakle, dobro o svojim novogodišnjim odlukama. I udomite!