- Kad se počela uređivati ova kuća gdje je Centar koralja, na ploču s grbom upozorili su me kolege dan prije samog otvaranja. Čekala me u kotlovnici gdje su je spremili. Okrenuo sam ploču i na njoj vidio grb i od tada pokušavam prikupiti o njoj informacije. Kad je to stavljeno na tu kuću, tko ju je točno stavio, kako su je uopće pronašli. Pitao sam izvođače radova, konzervatore i sve ostale, ali o ploči nitko ništa nije znao.

Grb je ogroman, otprilike 70x40 centimetara, a sama ploča teška je bar 150 kilograma. Grb je lijepo heraldički oblikovan i dobro očuvan, a na njemu je grožđe, nekakva ptica dugog vrata koja te grozdove zoblje, dvije pretpostavljam helebarde i natpis koji se odlično vidi. Na većini takvih grbova iz tog vremena trebalo je prstima pipati da provjeriš stoji li tu kakva udubina i o kojem slovu je riječ. Na ovom ne trebaš pipati ništa, sve se odlično vidi. Tako i 1574. godina. To bi zapravo trebao biti drugi najstariji natpis na Zlarinu. Drugi je na kući u kojoj se navodno rodila pjesnikinja Vesna Parun. Natpis iz te kuće se slabije vidi, ali je iz 1400 i neke godine – govori nam Pavić s kojim smo se uputili na Zlarin.

Zlarin ima dosta neobičnu povijest. Bio je posjed biskupije, a i danas crkva ima jako puno vlasništva na otoku. S vremenom su i građani tu počeli kupovati terene, graditi kuće i uzgajati biljke. Mahom maslinu i lozu. Zlarin je u tom ranom Novom vijeku kad je buknula renesansa i gradilo se po Šibeniku puno palača i ostalog, bio zapravo nekakva vrsta ljetovališta i odmarališta bogatih. Recimo, Juraj Šižgorić je pisao kako je po Zlarinu često šetao, odmarao se i slagao svoje stihove. Pisali su o Zlarinu i drugi, poput Ivana Tomka Mrvanića. On je čak spominjao i neke ostatke starog Rima, ali toga tu nema, nikakvih ostataka iz doba Rima. Možda je i živjelo u to vrijeme nekoliko ljudi, ali tragova naselja nema, objašnjava nam povjesničar.

Polako se sve više ljudi doseljavalo pa je Zlarin u 19. stoljeću bio drugo najveće mjesto na području Šibenika. Veći i od Vodica. Jedno vrijeme obuhvaćao je i Krapanj i Grebašticu.

- Na grbu  piše ime Rankolin, a budući da ga je očito on i postavio, uzet ćemo da mu je to pravo ime. Iako se u drugim izvorima iz znanstvenih radova  i arhivskih dokumenata javlja u više inačica. Čak i kao Rankolinović. Međutim, sve je to u spisima u fragmentima, o njemu nema niti jednog detaljnog opisa tko je točno bio on, samo se spominje. A spominje se kao advokat. Međutim, Rankolin ne dolazi iz plemićke, već iz pučke obitelji obrtnika. U tom 'zlatnom dobu' Šibenika neki obrtnici mogli su platiti svom sinu advokatsku školu pa se moglo napredovati barem u okviru te pučke strukture. On je očito otišao i više pa se družio s pjesnicima, svećenicima i plemićima. Izgleda da je samo on iz tih Rankolina 'isplivao' kao značajan čimbenik. Imao je 35 godina kad je ovaj grb postavljen i taman je bio u usponu. Spominje se još nekih desetak godina nakon postavljanja ovog grba, a ne zna se kad je umro. Izgleda da mu je cijela obitelj bila problematična, kao i on sam. Brat mu je obješen u Šibeniku radi krađe. Od nekog drugog trgovca ukrao je prstenje. To je bilo prije ovog natpisa na grbu, a Nikola, naš junak, trebao je vratiti što mu je brat ukrao. Vratio je, inače bi bio prognan iz grada. U to vrijeme znali su prognati cijele obitelji. Kasnije se spominje u gradskim tračevima o svećenicima i ljubavnicama, a optužen je i kao falsifikator dokumenata – govori Pavić.

Nastavlja kako je Rankolin sastavljao izvještaje za Mlečane. Piše u zapisima da je sumnjiv, na njega se referira i u zapisima Antuna Vrančića,. Čak postoji i zapisani podatak da je vodio bunu pučana u Šibeniku, zapravo bio je jedan od trojice vođa.

Kretao se u visokom društvu, a isto tako ima nekakvu presudu protiv sebe i vodi bune pučana. Imao je i sinove, ali oni su se vratili na razinu svog skromnog porijekla. Dakle, bili su pomorci, vojnici i klesari. Ljudi iz tog staleža ne druže se sa svećenicima, što je njihov otac radio. Na kraju krajeva, imao je i svoj grb, što su u Šibeniku imali samo plemići. Iz nekog razloga dovoljno je poletio da napravi svoj grb – objašnjava neobičnost ovog grba povjesničar.

Prezimena Rankulin i inačica izgleda da u Šibeniku više nema.

- Znamo da je prezime preživjelo kugu, ali ne znam da ima još netko u Šibeniku tog prezimena. Možda je bila riječ i o nadimku. Uglavnom, ja ne znam za taj podatak, možda neki drugi ljudi znaju. Treba na tome još raditi, što i namjeravam, jer je riječ o izuzetno zanimljivoj ličnosti. Riječ je o osobnom zanimljivom detalju koji je isplivao skroz slučajno. Kad nađeš neku osobu iz povijesti koja zvuči vrlo slično nekim današnjim ljudima, to nam daje čar poslu. Možda uspijemo o Rankulinu stvoriti barem kratku biografiju, a koja je puno zanimljivija nego od puno ljudi o kojima puno više znamo. – zaključuje Josip Pavić.

Grb u Tvrđavi kulture namjeravaju postaviti tamo gdje mu je i mjesto, negdje na zid Centra koralja.