Iako je rođena Slavonka, u Šibeniku je od 1975. godine i doživljava ga kao svoj grad.

- Išla sam u Muzeju na tečaj za izradu šibenske kape i tako je krenula ova ideja, od narukvice do ukrasa za rukave. Za izradu ovog remena potrebno je jako puno truda i vremena, ali vrijedi. Nisam iz Šibenika, ali nakon toliko godina osjećam se kao Šibenčanka. U biti u gradu živimo zimi, dok smo u proljeće i ljeto u Radoniću. Muž je taj koji voli zemlju i rad, a ja prodajem - priča nam.

Radmila je 40 godina radila kao knjigovođa, a na pijaci je već 20 godina.

- Kad dođe sezona cvijeća, svi traže Radu (smije se), a nadam se da će im se svidjeti i ovi ukrasi. Bitno je njegovati tradiciju, a ovo su posebni ukrasi koji imaju priču. Prodaja na pijaci puni mi baterije, dobra je ekipa i eto, navika. Kupaca je sve manje, na pijacu dođu oni što su naviknuli, a danas sutra kad starijih više ne bude, mislim da će i pijaca umrijeti. Šteta jer pijace su uvijek bile najživotnije mjesto nekog mjesta. Tu bi se sve saznalo, sve tuge i radosti - priča nam sjetno.

Rad na pijaci punjenje je baterija, a sva zarada je namijenjena putovanjima.

- Od Indije do Uzbekistana, a velika želja mi je Iran. Putovanja su dobra motivacija i održavaju životni žar. Za svoje godine imam puno želja, ali to me drži živom - kaže nam za kraj.