Tekst Mateja Šabića u nastavku prenosimo u cijelosti. 

'Zapadno od gradske jezgre Šibenika, poviše kupališta Banj, nalazi se široki brisani prostor. Na njemu uglavnom nalazimo veću količinu proizvodnog otpada te pojedine ostatke tvorničke infrastrukture. Nekadašnji prostor TEF-a (Tvornice elektroda i ferolegura) danas ostavlja dojam postapokaliptične pustoši, mjesta adekvatnog za snimanje scena iz serijala filmova Mad Max. Međutim, nije uvijek bilo tako, prostor koji se u posljednje vrijeme u medijima provlači pod imenom Batižele je, početkom prošlog stoljeća, bio primjer uspješne industrijalizacije i time generator društvenih promjena na šibenskom prostoru. SUFID ili Romana, kako je bio poznat u narodu, bio je tvornica koja je do 1913. godine sudjelovala u šestini svjetske proizvodnje kalcijeva karbida, sirovine neophodne u proizvodnji poljoprivrednih i industrijskih proizvoda široke potrošnje poput dušičnog gnojiva te acetilenskog plina. Tvornica je u zenitu svoje predratne proizvodnje zapošljavala oko 800 radnika što je po broju zaposlenih daleko premašivalo bilo koju drugu manufakturu ili industrijsko postrojenje šibenskog kraja. Podsjetimo, Šibenik početkom 20. stoljeća je sredina u kojoj 80% stanovništva svoje osnovne potrebe zadovoljava poljoprivrednim djelatnostima, napose vinogradarstvom, dok u ostalih 20% ubrajamo obrtnike, činovnike, trgovce i ostala zanimanja. Dakle, Šibenik, iako grad, ima jaku težačku komponentu koja ga uvelike definira.

Zašto Crnica, zašto Šibenik? Kao i za sve ostalo što ima veze s modernizacijom i napretkom u Šibeniku druge polovice 19. i početka 20. stoljeća na ovo pitanje možemo odgovoriti vrlo jednostavno - Ante Šupuk. Interes Antinog sina Marka i gradskog inženjera Vjekoslava Meichsnera za tehnološke inovacije te poduzetnički „nos“ samog općinskog načelnika Ante Šupuka stvorile su preduvjete za izgradnju hidroelektrane Krka, prve hidroelektrane u Hrvatskoj koja je ujedno i jedan od prvih dvofaznih izmjeničnih električnih sustava u Europi. Ovaj novi i efikasniji tip proizvodnje električne energije, uz relativno dobru prometnu mrežu koja je Šibenik povezivala s njegovim zaleđem i ostalim dalmatinskim gradovima te ponajviše odlična prirodna luka za brodski prijevoz, počeo je privlačiti interese raznih investitora. Stoga, 1899. godine talijansko poduzeće Societa veneziana elettrochimica ulaže znatna sredstva za izgradnju tvornice kalcijeva karbida nizvodno od Skradinskog buka na Krki. Opremljena najsuvremenijim Wilsonovim električnim pećima ova tvornica je dala izdašne povrate na ulaganja u prvoj godini svog poslovanja, međutim, spletom nesretnih okolnosti tvornica je već 1900. godine progutana u požaru što je venecijansko poduzeće dovelo u nezavidan financijski položaj.

Kako bi se riješila insolventnosti Societa veneziana elettrochimica ulazi u partnerstvo s poduzećem „Ante Šupuk i sin“, vlasnicima hidroelektrane Krka, te oni zajedno u srpnju 1901. godine sklapaju ugovor s talijanskim industrijskim konglomeratom Societa Italiana per Carburo di Calcio, acetilene et altri gas. Ovim ugovorom, sklopljenim u Trstu, ustanovljeno je novo poduzeće pod nazivom Societa anonima per l'utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia ili skraćeno SUFID, a prema slovu ugovora dogovoreno je da „Ante Šupuk i sin“ dodjele veći dio koncesije za korištenje vodnih snaga Skradinskog buka u ruke SUFID-a kako bi se izgradila električna centrala za potrebe proizvodnje planirane tvornice u Crnici. Novoizgrađena električna centrala, kasnije nazvana Jaruga II., imala je nakon 29 godina prijeći u ruke zakonskih vlasnika poduzeća „Ante Šupuk i sin“. Vidimo stoga da su strane investicije doprinijele ne samo jačanju industrijskih potencijala šibenskog kraja, već i širenju izmjenične električne mreže, što je u konačnici i potvrđeno izgradnjom HE Manojlovac (današnja Miljacka) 1904. godine, koja je imala najjači prijenosni sustav u Europi (30.000 V). Tvornica u Crnici započela je s radom u travnju 1903., a puni kapacitet proizvodnje dosegnula je u rujnu iste godine. Do 1907. godine SUFID zapošljava 500 radnika s prosječnim godišnjim prihodom od 14 milijuna kruna.

Što ove promjene konkretno znače za Šibenik i njegove stanovnike? Kao prvo uzmimo onu skupinu koja je najneposrednije osjetila promjenu, težake koji postaju industrijska radna snaga. Njihovi životi prestaju biti vezani uz cikličke mijene godišnjih doba te postaju određeni zvukom tvorničke sirene koja im diktira tempo rada. Mučno je to postojanje, radi se 11 do 12 sati dnevno u vrućem i prljavom ambijentu ispunjenim otrovnim parama, međutim ono što vabi one najsiromašnije težake u tvornicu jest obećanje sigurnosti. Dnevnica od dvije krune s kojom sebi i svojim mnogobrojnim obiteljima mogu priuštiti oko šest kilograma kruha kontrastira s prekarnim životom poljoprivrednika za kojeg glad uvijek vreba iza ugla. Bolesti vinove loze, suša te nebriga vlasti prema najranjivijim slojevima dalmatinskog stanovništva bili su značajni čimbenici koji su pokrenuli veliki egzodus Dalmatinaca u prekomorske zemlje posljednjeg desetljeća 19. stoljeća, rad u tvornici s druge strane nudi mogućnost preživljavanja i ostanka na djedovini. Nadalje, lokalni poduzetnici. Grubo rečeno, oni koji iz polja zađu u tvornicu postaju ovisni o uslugama i proizvodima trećih strana, autarkičnost se razbija te dolazi do jače umreženosti ponude i potražnje. U ovom procesu svoje interese nalaze šibenski lokalni poduzetnici poput Inchiostria, Šupuka i ostalih te stoga nastoje proširiti proizvodnju i osuvremeniti svoja postrojenja. I posljednje, prirez općine Šibenik raste te penje se na oko 20 000 austrijskih kruna godišnje u godinama nakon izgradnje SUFID-a time pridonoseći pozitivnoj bilanci općinske kase. Gledajući očima današnjice, koja s pravom znatan naglasak stavlja na očuvanje našeg okoliša, podizanje tvornice SUFID iznimno je loš projekt, ali u kontekstu neindustrijalizirane Dalmacije s početka 20. st. čije stanovništvo u većini nastoji mukom izgrebati ono malo bogatstva koje škrta i krševita dalmatinska zemlja nudi, tvornica SUFID predstavljala je obećanje boljih dana.'