O šibenskom solarstvu ranije su pisali Jelka Perić i Josip Kolanović, a pred svega koju godinu opsežnu i vrlo kvalitetnu izložbu i katalog napravio je kustos šibenskog muzeja Bruno Brakus.

- Solane kod Šibenika spominju se još u srednjem vijeku, no do vrhunca proizvodnje i potrošnje dolazi u 16. stoljeću. Dogovorom Venecije i Osmanskog carstva, od 1525. godine Šibenik je bio jedini centar na istočnom Jadranu za distribuciju soli stanovnicima zaleđa. Sva trgovina s osmanskim podanicima odvijala se upravo u ovoj, „morlačkoj“ gabeli – trgovištu i skladištu soli izgrađenom kod Mandaline, na južnoj obali šibenskog zaljeva – priča Pavić.

Mletački knezovi i drugi činovnici tako naglašavaju da „Šibenik ne živi od svog teritorija, već od gabele za sol“, a golema novčana sredstva koja su stizala u grad bila su ključna za tadašnji kulturni procvat. Nakon ratnih teškoća i kuge sredinom 17. stoljeća, solarstvo u Šibeniku je postupno zapušteno.

- Gabela je bila toliko važan prostorni element da se ucrtavala i u povijesne grafike. Karte šibenskog kotara koje je izradio Martin Kolunić Rota ucrtavaju je na obali južno od Mandaline, a njen precizni položaj donosi i karta iz fonda obitelji Divnić s početka 17. stoljeća. Terenskim pregledom pokazalo se da u uvali počinje put, dijelom i katastarski ucrtan, koji završava na sedlu između brdskih vrhova Zamblata i Sv. Križ, najpovoljnijem prijelazu između Velike Soline i nekadašnje gabele. Taj put, odnosno cestu kojom se sol dovozila u gabelu, donose i drugi grafički i pisani izvori – ističe Pavić.

Na kasnijim austrijskim kartama objekti na tom području nisu ucrtani. Cesta izgrađena sredinom 20. stoljeća presjekla je dio arheološkog sloja. Danas je na lokaciji vidljiv jedan uzdužni, dobro uslojeni, metar visoki zid bez lica, te dva manja poprečna. Skromni površinski nalazi kupe kanalice i sedre upućuju na objekt javne namjene. Konačna potvrda je li riječ o gospodarskom temelju renesansnog Šibenika doći će tek nakon arheoloških istraživanja