Mario je cijelu redakciju dva mjeseca nagovarao da odemo svi skupa do Viline pećine. Nema veze što nitko ne zna za nju, zna Mario, njega je ćaća tamo vodio dok je još Tito hodao po zemlji.

Odabrali smo, naravno, najhladnije jutro. Ne svi, nas troje plus Titi, gonič mješanac, jedan od junaka naše nedavne priče o As-Eku. Skrene se prema Kvanju, pa makadamom dokle ide. A ide do montažne kućice i maslinika u podnožju brda, a onda pješke uzbrdo.

Kaže Mario da je pećina velika i da joj je izlaz tamo kod križa na onom brdu pored Piska. I da do nje vodi put. Odlučili smo mu vjerovati, iako se radi o samozvanom stručnjaku za Vilinu špilju koji nas je nagovorio na eksperimentalno istraživanje, koje je smišljeno na brzinu, o kojem se malo zna i nitko ne može reći kakve će biti posljedice. "Ne damo ti našu djecu!", "Živjela sloboda!", "Dolje fašizam!", vrzmalo nam se iz nekog razloga po glavi.

Prvih stotinu metara priroda je bila uglavnom pitoma, Titi je predvodio čopor prema špilji koju smo jasno vidjeli iz daljine. Međutim, trava je postajala sve viša, put se jedva nazirao, a onda je i sasvim nestao, pećinu više nismo vidjeli, a i Titi je odlučio da za svaki slučaj on više ne bude predvodnik. Povukao se na začelje kolone, iza Mate koji se fokusirao na zaštitu svog fotoaparata od granja.

Počelo je penjanje po instinktu, probijanje kroz gustiš, propadanje kroz klimave suhozide. Počele su već i "što-je-meni-ovo-trebalo-ovako-rano-ujutro" rečenice, prvo u sebi, a onda i naglas. Prva drača se već zabijala po čarapama i rebatinkama, uskoro i po prstima. Svi smo već bili puni ogrebotina i nemamo pojma više gdje smo. Mario misli da zna, penje se po jednoj okomitoj stijeni, pred kojom je Titi stao i odustao. Odustao je i Mate, free climbing s vrijednim aparatom oko vrata nije dolazio u obzir.

Mario je nastavio uzbrdo, Mate je ostao pored stijene, a Titi se zajedno s vlasnikom probijao nazad kroz bodljikavu kvanjsku džunglu. Krenulo je dovikivanje...

Mario (skoro s vrha brda): "Marko, jel ti vidiš ulaz u špilju?!"

"Vidim pi*** ****rinu, silazi odatle, poginut ćeš!"

Mate i dalje stoji pored nakupine stijena, ne zna bi li za Marijem ili za Markom, a ne vidi više ni jednog ni drugog. Mario zaključuje da smo nešto gadno zeznuli, kreće nazad. Autor ovih rečenica i Titi gledali su Marija kako se spušta i kako pada uz urlik.

"Mario?"

"Mario!?"

"Mario, jebote!!"

"Meni je dosta ovog istraživačkog novinarstva!", živ se javio Mario.

Mate je u međuvremenu povirio iza stijena kraj kojih je stajao i vidio ulaz u pećinu. Prošli smo, znači, pored nje prije pola sata. Sad smo se već osjećali kao glup, gluplji, najgluplji i pas. Mate je fotkao ulaz, mi ostali nismo više imali živaca dolaziti opet gore.

A zašto smo uopće tražili Vilinu pećinu? Zato jer smo imali neprovjerenu informaciju da su tamo nađene kosti špiljskog medvjeda. To vjerojatno nije istina, mada još čekamo potvrdu, navodno je pedesetih godina izašao novinski članak u kojemu se baš to tvrdilo. Imali smo zato provjerenu informaciju da je prije nas još barem troje Šibenčana bilo u špilji.

Prva dva više nisu među nama. Šibenski arheolozi Zlatko Gunjača i Zdenko Brusić ušli su unutra još 1974. ili 1975. i našli komade keramike koji se datiraju u brončano ili željezno doba. Dakle, u prvo ili drugo tisućljeće prije Krista. Drugim riječima, ljudi su se bosonogi verali po tom brdu i vjerojatno nisu, poput nas, brojali koliko puta ih im se trn zabio u dlan i gdje se sve vidi trag krvi po prstima.

Pronađena su tri komada keramike, čuvaju se u depou Muzeja grada Šibenika. Nagovorili smo višeg kustosa Emila Podruga da nam ih pronađe i pokaže.

- Prapovijesne keramičke posude je najteže prepoznati, pogotovo ako je ovakvo grubo. Ovo su dijelovi posuda za kuhanje i spremanje hrane, bez ikakvih ukrasa. U svakom slučaju, taj nalaz nam potvrđuje da se špilja koristila u prapovijesti. To nije ni čudno, jer se nalazi u podnožju brda koje se zove Umina na čijem su vrhu ostaci prapovijesne gradine, odnosno naselja. Na zračnim snimkama se jasno vidi golemi urušeni bedem - kaže nam kustos.

Naselje na Umini dio je niza naselja koja se nalaze po brdima na sjevernoj strani Donjeg Polja. A što su prapovijesni Uminjani radili u Vilinoj špilji?

- Budući da su u podnožju naselja, moguće da su je koristili za skladištenje. U špiljama je temperatura uvijek niža pa hrana sporije kvarila. U prapovijesti nije bilo frižidera - tvrdi Podrug.

Treća osoba za koju smo znali da se spustila u špilju je šibenski speleolog Joso Gracin. Zapravo, pretpostavljali smo da ako je itko ušao u nju, to je mogao biti jedino Joso. I bili smo u pravu.

- Je, bio sam unutra prije nekih petnaestak godina, možda i više. Sjećam se da nije bilo nikakvog proširenja, nikakve dvorane, dosta je uska. Duga je oko 15-20 metara i dovoljno visoka da se može uspravno hodati. I ne izlazi nigdje, nema drugog ulaza - prisjećao se Gracin.

Ostalo nam je još da razotkrijemo što se krije iza imena. Pretpostavlja se da Vilina pećina naziv duguje mitskim vilama, no nema dokaza. Pitali smo Sandru Barešin, našu etnologinju.

- Koliko znam, ne postoji nekakva legenda koja bi povezala vile s tim područjem - kaže Sandra.

Nismo ni mi vidjeli tragove vila. Moralo bi biti barem malo krvi po stijenama, ni vile se ne bi mogle provući lišo kroz onu šikaru.