Piše: Josip Antić

Ukućani u vodičkoj kući pored mora taman su otvorili oči i obavili jutarnju higijenu. Unatoč tomu, za razliku od mene koji u tim trenucima nakon buđenja nemam volje razgovarati ni sa sobom, bili su u niskom startu za – intervju!

- Oprala sam zube, sama, rekla je Martina.

- I ja san. I uzeja san terapiju, pohvalio se Martin.

- Danas je petak imat ćemo ribu, krenula je dalje Martina.

- Imat ćemo lignje!

- Nećemo nego hobotnicu!

- A kako ćete ih spremiti?, bilo je vrijeme da uletim i ja.

- S kumpirima!

- Tko je glavni kuhar!

- Asistentica!

 A što ćete vi raditi?, Nećete samo gledati!?, eto mene opet.

- Ići u dućan, naučila san na eure!

- Guliti kumpire!

- I njih ćete kupiti?

- Ajme meni, imamo svoje, u vrtu smo ih iskopali!

Tu su se moji sugovornici Martin i Martina, oboje nadomak svojih  tridesetih, krenuli malo odmoriti, prepustivši me na kratko Borani.  Borana Živković, je jedna od njihovih asistentica u vodičkoj stambenoj zajednici. Dugo godina bila je nazaposlena, a onda su je 2010. godine dobila poziv iz Zavoda za zapošljavanje da se javi u Inkluziju na razgovor. Došla je, potpisala ugovor na 6 mjeseci i sad obavlja taj posao već 13 godina. Prošla je temeljite edukacije u Šibeniku i Zagrebu, a prošle godine šibenske zajednice zamijenila je s vodičkom.  U Vodicama Inkluzija djeluje 8 godina, a prije koju godinu su se u preselili u kuću prilagođnu teško pokretnim osobama. Ima veliko dvorište i vrt što omogućava brojne aktivnosti, nalazi se u blizini mora pa omogućava brzi odlazak na plažu tijekom cijele godine – za šetnju ili kupanje.

Boranin ritam empatije

“Ovo je spolno miješana grupa: čine je 6 osoba s intelektualnim teškoćama i jedna osoba koja ima tjelesno oštećenje, zbog čega joj je potpuno potrebna potpuna asistencija”, priča mi.  Borana, kao i ostali kolege, ima poseban ritam u zajednici. U dnevnoj smjeni asistira od  8 do 20 sati, nakon toga  slobodna je sljedeći dan, potom radi noćnu smjenu  od 20 do 8 sati, a onda je dva dana slobodna.

„Neke naše zajednice u Šibeniku, nemaju potrebe za 24 asistencijom. U Vodicama asistenciju pruža 4 ljudi, po potrebi imamo i pomoć još jedne asistentice“, priča Borana skicirajući običan radni dan:  

„Ujutro poput ovog često je potrebna verbalna podrška (recimo pri jutarnjoj higijeni) ako je potrebno i fizička (ako osoba primjerice sama ne može namazati maslac na kruh). Ohrabrujemo i pomažemo članove kojima je to još problem za odlazak u trgovinu uz papirić ili vaganje hrane u supermarketu, zatim sudjelujemo u priprema ručka. Svatko radi koliko  može, netko kao što ste čuli, guli krumpir, netko pere posuđe, a netko odmara“, priča Borana.

Prepjevano na terminologiju stručne literature:  asistent/ica u pravilu provodi najviše vremena s osobom kojoj pruža podršku i najviše involviran u život osobe. Njegova/njena je dužnost da bude diskretan (da ne širi informacije o osobi, da ne nameće svoje stavove i stil života) te da s osobitom pažnjom ulazi u intiman prostor osobe (npr. pri obavljanju osobne higijene). Njen je zadatak da kroz svakodnevne aktivnosti i razgovore osnažuje osobu s invaliditetom naglašavajući njene jake strane i pozitivna iskustva. Na manje formalnom jeziku – asistentica je pomagačica za dušu i tilo. Tehnika asistiranja može se naučiti, ali srce – to se gubi ili stječe u životu.

„Edukacija je važna, ali ako prema ljudima ne osjećate empatiju ne možete to raditi. Nakon  13 godina, rekla bih,  imam visoki prag tolerancije, imam strpljena, živaca, možda i zato što  se prema ljudima u ovoj kući  odnosim kao prema članovima svoje obitelji. Kažem, novim kolegama ako ostanete pola godina ostat ćete stalno. Oni koji to ne mogu – brzo odu. Ja ću ovo raditi dok budem mogla, dok me budu htjeli i zdravlje me bude služilo“, zaključuje Borana.

Kako je briga o osobama s intelektualnim teškoćama izgledala ne tako davno pokazuje istraživanje s kraja sedamdesetih u Velikoj Britaniji.

„Velika većina provodi dane sjedeći. Sjedenje je prekinuto jedino u vrijeme objeda. Samo u rijetkim odjelima smo našli sestre kako pomažu pacijentima u individualnim ili grupnim aktivnostima slobodnog vremena. Kada nisu bile zauzete, sestre su uokolo sjedile ili stajale i radije razgovarale međusobno nego s pacijentima.“

Kako se liječi nostalgija

Nije teško zamisliti kako je to izgledalo u prijeratnim, ratnim i poratnim godinama u Hrvatskoj, mislim dok se u razgovor vraćaju Martin i Martina. Uz njih se na vrata naviruje i Matej. Atmosfera je malo drugačija, doimaju mi se uznemireni, Martin za stupanj više od ostalih.

- Josipe, Josipe, Josipe (poslije ću shvatiti da voli ponavljati imena) meni je loše.

- Šta je bilo?

- Tija bi kući!

- A di ti je kuća?

- U Krković!

- Šta bi tamo?

- Ora u polje!

- A ovaj vrt ovdje ispred kuće – nije dobra zamjena?

- Je, dobro je ode. Niko mi se ne ruga.

- A rugaju se?

- Bija je jedan, na drugo misto, šta se ruga.

- On ti je moj Martine jedna velika tuga od čovika!

- Znaš ga!?

- Ne znam, ali ko da ga znam. Ima još takvih, nažalost.

- A znaš li ti di je Raslina?, uskače Martina, dok smo Martin i ja otresali emocije što ih je ovaj naš kratki razgovor izazvao. On svoju porciju dnevne tuge, ja nelagodu što je svaki put oćutim kad čujem kakvi ljudi jedan prema drugom znaju biti. Naslućujem, nakon upoznavanja tema nam je postala – nostalgija iliti žal za domom.

- Raslina, naravno da znam!

- Kako znaš?

- Jer sam iz Šibenika.

- A nisi sad tamo?

- Nisam.

- Jel ti fali?

- Fali mi.

- Oš me vozit brodon u Raslinu?

- Oću.

 “Odvojenost od obiteljske sredine svakom pobuđuje osjećaje s kojima se nije uvijek lako nositi. Zato brinemo da pripremamo i organiziramo viđenja s članovima obitelji, bilo da s njima odlazimo u njihova mjesta ili da članovi dolaze u Vodice i sudjeluju u životu naše zajednice. Nisu samo susreti s obiteljima  dio socijalizacije. Dajemo im podršku u njegovanju odnosa s prijateljima i osobama u široj zajednici, ali i u komunikaciji u administrativnim formalnostima (odlazak u banku, odlazak u poštu…) uključujući i brigu o zdravstvenoj skrbi”, kaže Anamarija Hrg.

Anamarijin Dom zdravlja

Ona je poput Borane dugogodišnja djelatnica Inkluzije, pristupila je 2010., a za sve stambene zajednice zadužena je za posebni segment praćenja zdravstvenih potreba ukućana.

“Uz redovitu brigu o pregledima, uzimanju terapije osobito je izazovno vrijeme bilo tijekom covid pandemije, koju smo, uspješno prebrodili a neki i preboljeli”, ističe Anamarija. Da to njeno pričanje bude zornije pobrinuo se Martin, kojemu teško pada jer mora paziti to što jede. To je zbog toga što mu je dijagnosticiran dijabetes, pa mu je Anamarija glavna zapreka za – coca-colu.

“To je meni Broj 1. u mom životu”, kaže i tužno dodaje "a, šta ću kad sam tako željan te Coca Cole."

Anamarijina bilježnica puna je takvih svakodnevnih bilješki – u njoj nema recepta za Martinovu Coca-Cole, ali ima masu podsjetnika od Martininog pregleda kod okuliste, terapije ove ili one za ovog ili onog. Čini mi se, ploča pred kontrolorom leta manje je zahtjevna.

Iako je ukućani ne doživljavaju kao terapiju jedan od psihosocijalnih postupaka olakšavanja životnih teškoća u vodičkoj zajednici je i – generalka. Tako popularno zovu “temeljito vikend čišćenje prostorija” i na moje iznenađenje, opet suprotno od mene, svi u tome uživaju.

Matej, koji se nešto kasnije uključio u razgovor kaže “volin čistiti, a usisivač najviše volin, a I stakla brisati, ali od svega najviše volin prati kupatilo i zidove”. Nema nikakve dvojbe da mu na tom poslu, riječju i djelom pomaže asistent. Možete i vi - samo kliknite na stranicu Centra za inkluziju Šibenik.

Tamo je upravo raspisan natječaj za asistente, još stignete, traje do 28. ožujka.

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije