Prošlo je pet godina otkako je Antonia Gašperov prvi put zakoračila na slackline. Vidjela ga je negdje na internetu i nabavila kamionsku gurtnu dugu 25 metara.

- Za vrijeme studentskih dana u Zadru, gotovo svaki sunčani i suhi dan s prijateljima sam vježbala hodanje po sleku u parku. Prvo sam vježbala samo ustajanje i održavanje balansa na jednoj nozi, a onda sam zahvaljujući vježbi počela spajati korake – počinje Antonia koja se usput bavi i planinarenjem, penjanjem, žongliranjem i acro yogom.

Od prvih nestabilnih koraka na tankoj traci među stablima pa do prvog susreta s highlineom prošla je otprilike godina dana.

- Bilo je to u Makedoniji 2016. godine. U Hrvatskoj onda još nije bila razvijena highline scena pa sam s društvom sjela sam u svoj stari kombi i odvezla nas na penjačko-highlinerski meeting u Prilepu. Bili smo jako uzbuđeni, bila je to prava balkanska avantura, a kad sam ugledala highline među stijenama, ostala sam bez daha. Jedva sam se čekala spojiti na liniju, iako tada još nisam znala apsolutno ništa. Ekipa iz Slovenije i Bosne objasnila nam je bitne korake za spajanje na liniju, a moj prvi izlazak bio je spuštanje u osiguravajući konop, bez ustajanja. Uzbuđenje je onda nadvladalo strah – prisjetila se Antonia prvog susreta s ozbiljnim visinama.

Nakon povratka iz Makedonije, njezina želja za highlineom počela je rasti pa se povezala s dečkima iz Zagreba koji su dijelili istu strast. Oni su s vremenom kupili svoju opremu i u Hrvatskoj se pomalo počeo postavljati highline na raznim lokacijama.

- Moji prvi izlasci na traku izgledali su tako da bih se samo ustajala, napravila korak i odmah nakon toga pala u pojas. Jednog vikenda u Zadru posjetila nas je ekipa iz Zagreba i postavili smo highline u napuštenoj industrijskoj zgradi. Onda sam prvi put prošetala highline dug tridesetak metara. Osjećaj je bio neopisiv, sreća me pratila još tjedan dana nakon toga. Energija koju sam tada osjetila bila je toliko jaka i htjela sam još, još i još – govori Antonia.

Ipak, kako nije imala svoju opremu ovisila je o drugima pa bi između dva izlaska na liniju znalo proći i više mjeseci. Da se to više ne bi događalo, kupila je svoju opremu pa odonda sama postavlja linije i aktivno trenira.

- Kada imaš svoju opremu, imaš i priliku češće trenirati, više ne ovisim o tome kada će netko i gdje postaviti highline. Glava drukčije radi kada češće vježbaš i izlažeš se visini – smije se.

Danas je highline scena u Hrvatskoj na stabilnim nogama. U Puli, priča Antonia, postoji velika ekipa koja često organizira 'visinska' druženja i humanitarne akcije.

A što se visine tiče, najviša na kojoj je ikad bila je 250 metara u kanjonu Tijesno kod Banja Luke, i to prije samo par tjedana. Linija za hodače na tako velikim visinama postavlja se uz pomoć drona, a postupak razvlačenja trake najviše zapravo ovisi o lokaciji. Nekad se radi uz pomoć konopa, a nekad je potrebna pomoć tehnologije.

- Dakle, prije dva vikenda posjetili smo Drill and chill festival u Bosni koji okuplja penjače i highlinere iz svijeta. Tamo je bilo postavljeno više linija različitih dužina, a ona koja me najviše privlačila bila je na visini višoj od 250 metara preko cijelog kanjona i duga 550 metara! To je bila najduža i najviša linija na koju sam izašla do sada. Prije spajanja na liniju osjetila sam uzbuđenje pomiješano sa strahom jer ipak sam se nalazila na ozbiljnoj visini. Kada sam se spojila na liniju nisam mogla vjerovati koliko je dugačka, ali kada sam ustala i počela šetati osjećaj je bio oslobađajući. Nalazila sam se u ogromnom otvorenom prostoru, ispred mene je bila linija kojoj nema kraja, a kroz odjeću mi je strujao vjetar koji me podsjećao na prolaznost svega i lakoću bivanja – prepričava Antonia svoje nedavno iskustvo s ozbiljne visine iznad banjalučkog kanjona

Kaže kako ljudi highline povezuju s adrenalinom, iako zapravo nije riječ o toliko adrenalinskom sportu.

- Zapravo, adrenalin osjećam kod spajanja na liniju, ali nikako ne pomaže pri šetanju iste. Za highline treba u potpunosti smiriti um, kontrolirati dah i fokusirati se na trenutak i svoje tijelo u prostoru. Nećete vjerovati, ali mogu reći da je highline disciplina sigurnija od vožnje automobilom. Sva oprema koja se koristi za highline je testirana i prije korištenja sve se provjeri više puta – kaže Šibenčanka.

Ovog ljeta, za vrijeme trajanja festivala na Martinskoj, zaljubljenici u highline razvukli su traku preko stijena u kanalu sv. Ante. Bili su glavna atrakcija nautičarima i putnicima s Jadrolinijinih brodova.

- Uživali smo na liniji s pogledom na grad, a voljela bih i kad bismo jednom uspjeli postaviti dugačku liniju u kanjonu Krke. S highlineom, osim svih tih ljudi koje upoznajem, otkrivam i nove prekrasne lokacije. Highline zauzima velik dio mog srca, jedna je od stvari koja me fokusira i čini prisutnom u trenutku. Dok šetam highline, osjećam da postojim, a iako ponekad znam osjećati strah prije spajanja na liniju, često to bude zbog promjene lokacije, izloženosti prostora ili visine, ali čim se spojim i osjetim liniju strah se smanji – opisuje Antonia osjećaj zbog kojeg se zaljubila u ovu zanimljivu disciplinu.

U nastavku pogledajte fotogaleriju s avantura u visinama.