Panel rasprava bavila se ulogom različitih dionika, lokalnih i nacionalnih, u ostvarenju načela neovisnog življenja za osobe s invaliditetom i  raspravljalo se o mogućnostima razvoja socijalnih usluga u zajednici koje omogućavaju neovisno življenje, a panelistice su bile Daniela Bratković s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Maja Karaman Grbavac, savjetnica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom iz Područnog ureda Split, Marica Spahija ispred Šibensko-kninske županije, ispred Grada Šibenika sudjelovala je Azra Skorić, iz Saveza udruga pružatelja usluge organiziranog stanovanja Bojana Rozman i Dženita Lazarević, članica Radnog tima Pomozimo djeci s invaliditetom. Moderatorica panel rasprave bila je Marija Alfirev.

Prof. dr. sc. Daniela Bratković osvrnula se na načela neovisnog življenja osoba s invaliditetom te predstavila rezultate istraživanja o mogućnostima neovisnog življenja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj prema kojima smo još jako daleko od neovisnog življenja i ne možemo govoriti o inkluzivnom društvu, istaknula je između ostalih problema i nedovoljno dostupnih jedinica pristupačnog stanovanja, pa onda i zapošljavanja što su osnovni temelji da ljudi neovisno žive.  

U raspravi je istaknuta porazna činjenica da je u institucijama smješteno preko 10 tisuća osoba s invaliditetom, a u organiziranom stanovanju ih je malo više od tisuću (u organiziranom stanovanju u Zadarskoj županiji je samo 17 osoba, u Šibensko-kninskoj 80 osoba, u Dubrovačko-neretvanskoj 10 osoba i  Splitsko-dalmatinskoj 53 osobe. Brojke ukazuju da smo daleko od neovisnog življenja i da je mreža izvaninstitucionalnih usluga nedovoljno razvijena. 

Zakonska regulativa i ispunjavanje uvjeta postavljenih Pravilnikom o mjerilima za pružanje socijalnih usluga glavne su prepreke u ostvarenju načela neovisnog življenja u okviru usluga organiziranog stanovanja. Odredbe su postavljene tako da ne pružaju mogućnost prava na izbor i fleksibilnost u odlučivanju o vlastitom životu. Uopće se ne govori dovoljno da odrasla osoba s invaliditetom ima pravo živjeti izvan podrške obitelji na koju se stavlja veliki teret, da ima pravo živjeti kao samac, osnovati svoju obitelj. Ne razmišljamo da i ta obitelj ima pravo na život i da jednom više neće moći. I zato se raznim uslugama, primjerice roditeljima njegovateljima, uopće ne prevenira institucionalizacija.

U okviru rasprave istaknute su promjene koje će se dogoditi donošenjem Zakona o osobnoj asistenciji, nejednako financiranje za državne i nedržavne pružatelje iste socijalne usluge, problematika pronalaska stanova za organizirano stanovanje, zatim ispunjavanje uvjeta i mjerila koja se Pravilnikom o mjerilima za pružanje socijalnih usluga postavljaju pred pružatelje socijalnih usluga,  problematika skrbništva po službenoj dužnosti i zabilježbe na nekretnine osoba koje koriste neku uslugu.

Zaključak – neovisno življenje i deinstitucionalizacija postoje „na papiru“, nužno je  zagovaranje promjena zakona i pravilnika - onih odredbi koje otežavaju ostvarenje načela neovisnog življenja, nužno je izjednačavanje financiranja nedržavnih i državnih pružatelja socijalnih usluga.