Adaptacija zgrade stare pošte u Rokićima počela je 2018. godine, a trojac nam u šali kaže da se ne bi upuštali u takav pothvat da su znali u kakvom je stanju zgrada koju su od Grada Šibenika dobili na korištenje na 15 godina.

- Kada su nam u gradskoj upravi spomenuli zgradu stare pošte u Rokićima, bili smo oduševljeni idejom da nam to bude dom. Međutim, pojma nismo imali u kakvom je stanju. Dobili smo gole zidove, dio krova je falio, temelji su bili plivajući. No, nismo imali puno izbora – kažu Luka i Mošo.

Do sada su u obnovu uložili nešto manje od milijun kuna, a da bi sve zgotovili fali im još oko 400 tisuća kuna.

- Glavni izvođač radova je tvrtka Zdravko gradnja, obnovu uglavnom financiramo iz svog proračuna, koji godišnje iznosi sveukupno 370 tisuća kuna, i sredstvima za infrastrukturu HGSS-a. Grad Šibenik financirao je izradu glavnog projekta s pola iznosa i napravio nam pristupni put. Bilo je govora i o dobivanju sredstava iz fondova, međutim to nije uspjelo pa se snalazimo. Ipak, nadamo se sve privesti kraju najkasnije kroz sljedeću godinu. Sve na kraju ovisi o financiranju. Da imamo dovoljno para sve bi već davno bili gotovo – ističe pročelnik.

Struja je u zgradi provedena, kroz ljeto će dobiti i vodu nakon čega im preostaje unutarnje uređenje i opremanje prostora.

- Na drugom katu odnosno u potkrovlju bit će smještene spavaonice namijenjene članovima koji dođu na intervencije ili tečajeve iz drugih gradova. Trenutno uopće nemamo tu mogućnost. Služimo se prostorima Planinarskog kluba sveti Mihovil na Banju, ali taj prostor nije ni blizu adekvatan za naše funkcioniranje – ističu šibenski HGSS-ovci dok nas provode kroz prostorije zgrade u Rokićima.

Na prvom katu bit će smještena sala za sastanke, tuševi i WC-i te ured za administraciju, dok će u prizemlju urediti kuhinju, dnevni boravak i prostor za opremu.

HGSS Stanica Šibenik trenutno ima 50-ak članova, a Dubravica je nedavno na čelu organizacije zamijenio Mislava Čupića koji je pak na toj poziciji naslijedio Blanku Lučić, prvu ženu pročelnicu u GSS-u.

- Sada u Stanici imamo 9 žena, ali spol inače uopće nije bitan za postati spašavatelj. Mislim da su, osim sposobnosti, ključne stavke posvećenost i slobodno vrijeme. Ima njih koji su iznimno sposobni, ali ako nemaju dovoljno slobodnog vremena za rad u HGSS-u, na njih ne možemo računati – ističe Luka koji se prije uključivanja u HGSS bavio speleologijom i planinarenjem.

Za člana HGSS Stanice Šibenik predložili su ga poznati šibenski speleolozi Aida i Teo Barišić.

- Novi kandidati prvo idu na promatranje kako bi se utvrdila njihova sposobnost i angažman za rad u HGSS-u te kako bi u tom periodu sami kandidati uvidjeti što to zapravo je HGSS. Ukoliko kandidati zadovolje kriterije, prima ih se u stanicu kao redovne članove i na taj način omogućuje da se školuju u HGSS-u. Postoje četiri temeljna tečaja; prva pomoć, ljetni, zimski i speleološki. Nakon svakog se analizira je li kandidat stečenim znanjem zadovoljio prolazak i kada se ta četiri osnovna tečaja završe, kandidati mogu pristupiti polaganju za značku HGSS-a i steći naziv Gorski spašavatelj HGSS-a – pojašnjavaju Hrvoje i Luka.

U HGSS-u su svi volonteri i za svoje djelovanje ne primaju nikakvu naknadu.

- Kada sam se uključio, bilo mi je zanimljivo koliko me ljudi pitalo kako sam se zaposlio u HGSS-u. Masu njih misli da smo mi tu na plaći što je potpuno netočno. To je zapravo u samoj suprotnosti s idejom HGSS-a koji je osnovan tako što su planinari krenuli sami sebe obučavati da bi mogli pomoći kolegama – priča Mošo.

Nitko od trojice šibenskih HGSS-ovaca s kojima smo pričali ne podržava ideju naplaćivanja intervencija koja svako toliko ispliva u medijima. 

- Mene zapravo živcira ta spika o naplaćivanju jer nitko tko priča o tome zapravo ne razmišlja da mi najčešće tragamo za domaćim, pretežno starim ljudima koji odlutaju od svojih kuća. Kako bi njima nakon svega mogli ispostaviti račun? Ok, nama treba novac, ali najviše zbog opreme bez koje ne možemo ništa, a trenutno je situacija takva da u Stanici Šibenik mnogi od nas koriste svoju privatnu opremu. Ja bih bio sretan kada bi volonterima barem mogli osigurati potrebnu opremu koja poprilično košta te bi zbog tog dijela htjeli da nam se poveća proračun – ističe Luka.

Morali smo ih, normalno, pitati i za Čehe u japankama. Jesu li mit ili stvarnost?

- Definitivno mit. Nije u redu da ih tako stigmatiziramo, a Česi su naši stalni gosti. Bilo je slučajeva da su ljudi otišli u planinu u japankama, ali nisu tu Česi posebni. Sjetimo se samo kako se mi u Dalmaciji ponašamo kada padne snijeg. Sjetimo se Splita okovanog snijegom i ledom. Na kraju krajeva, statistika govori da domaće ljude najviše spašavamo – složni su šibenski spašavatelji.

Osim Čeha u japankama, razbili su još jedan mit. Onaj da mora proći 24 sata da bi se prijavio nestanak osobe.

- Dosta ljudi to misli, a nama to na kraju otežava posao jer što više vremena prođe, to je osobu teže pronaći. Treba zvati čim se na nešto posumnja. Osim toga, dosta ljudi se ustručava zvati HGSS pa i kada se nađu u problemu, bilo na planini ili negdje drugo, pokušavaju se izvući sami i pritom izgube dragocjenu energiju što na kraju može biti presudno. Nema razloga za ustručavanjem, često nas zovu i iskusni planinari samo radi uputa i to je skroz u redu. Mi smo na raspolaganju svima i uvijek – uvjeravaju nas HGSS-ovci.

Pitamo ih za potrage koje su im najviše ostale u sjećanju.

- Ima naravno mučnih, ali i smiješnih situacija. Jednom smo tako po zaleđu dva dana tražili dementnog starca. Nakon što smo ga pronašli odvezen je na Hitnu, a kada su ga tamo pitali gdje je bio, on im je objasnio da je kopao vinograd kad su došla neka trojica i odnijeli ga tu na hitnu – prisjeća se Luka.

Mošo nam potom priča kako im se u jednoj potrazi na Dinari priključio civil. Na kraju se uspostavilo da je potraga organizirana zbog njega.

- A bio je i jedan civil koji se isto tako pridružio potrazi pa smo ga izgubili i morali prijaviti i njegov nestanak. Ipak, akcija koja mi je najviše ostala u sjećanju je kada smo usred sastanka u Planinarskom klubu dobili dojavu o smrti planinara na Dinari. Njih dvojica Zagrepčana popeli su se na vrh kada je jednom pukla aneurizma. Samo se srušio i umro na mjestu. Tada je bilo najbitnije stići na vrijeme da spasimo drugog jer nas je bilo strah da se ne izgubi na planini dok je u šoku. Uspjeli smo se dobro organizirati, spasiti drugog planinara i preminulog spustiti s planine – priča nam Mošo, inače iskusni planinar i dugogodišnji član HPK sv. Mihovil.

Kroz razgovor doznajemo da je malo zavidan na Lukinom pothvatu uspona na Matterhorn, no općenito smo ipak stekli dojam da su šibenski HGSS-ovci složna ekipa s kojom se itekako da dobro provesti.

- Normalno da se znamo se i posvađati, ali sve na kraju uvijek izgladimo i zapravo smo jako dobra ekipa što je kod akcija spašavanja jako važno – zaključuju Luka, Mošo i Hrvoje pa nastavljaju s pričom o anegdotama, ljudskim odnosima pa i vezama započetim i prekinutim među članovima. Ali to je već za poseban tekst…