Zajedno s dvoje kolega, Ivanom Čularom i Jelenom Kenđel Čular, otvorila je Iskra obrt za mentalno i tjelesno zdravlje, napustila posao u CZSS-u gdje je radila godinama i u 40. godini krenula u novi izazov.

- Ideja je postojala dugo, ali uvijek je tu bio strah da nije pravi trenutak. Imam kredit, mislila sam da moram imati sigurnu plaću, ali kad sam otišla na Himalaju i shvatila kako ljudi žive sretno i zadovoljno s malo novca u nesigurnim uvjetima, zaključila sam da se nemam čega bojati. Tko želi raditi, uvijek će naći posao. Da se danas-sutra dogodi da nemam za kredit, režije ili hranu, radila bih bilo što. Vidim se i u šanku ako treba. Planinarenje je veliki dio mojeg života i u konačnici zaslužno za ovu veliku promjenu u mojem profesionalnom životu. Kad imaš u ruksaku onoliko koliko ti treba, kad ti je teško i vidiš da možeš s ono malo što imaš, shvatiš da je tako i u životu – priča nam Nina.

Naravno, veliku ulogu u konačnoj odluci da da otkaz u državnoj firmi i započne nešto svoje odigrali su i njezini najbliži koji su joj bili velika podrška.

- Kolegicama je naravno bilo žao što odlazim, ali pružile su mi podršku. Partner je bio uz mene, ohrabrivao me i kazao je da dam otkaz, da ćemo se snaći i živjeti s onoliko koliko imamo. Nekako sam se najviše bojala reakcije roditelja jer oni su drugačijeg 'mind seta', ali vidjeli su moje nezadovoljstvo, vjerovali u mene i dali mi vjetar u leđa. Kad čovjek ima podršku, sve je lakše – iskreno će.

Nina je devet godina radila u Caritasu, šest u CZSS, imala je odličan tim i to zajedništvo i zajedničko rješavanje problema joj nedostaju, ali svoju odluku nije požalila. Sretna je, pred njoj su novi izazovi i planovi, u radu uživa, ali svjesna je da mora pronaći neki balans.

- Kad je rad lijep, problem je što je uvijek dobro raditi i nekako onda privatno vrijeme padne u drugi plan. Ali radim na tome. Sretna sam i mislim da sam napravila pravi korak i moj savjet svima koji razmišljaju o tome je da naprave promjenu, ali ne preko noći. Potreban je plan, ideja i prije svega znati što čovjek voli i onda se nekako svemir posloži u pravom smjeru – smatra Nina koja radi i u Udruzi Ardura.

U posljednje vrijeme, bez obzira na situaciju u svijetu i krize, sve je više ljudi koji rade rez, pokreću nešto svoje i počinju ispočetka.

- Tako bi društvo i trebalo izgledati. Državna i javna služba trebaju osiguravati sigurno radno mjesto, a poduzetništvo treba biti primamljivo. Prije je bilo da čovjek izabere jedno zanimanje i to radi do mirovine, ali posljednjih godina to se sve više mijenja, ljudi rade zaokrete u karijeri za 180 stupnjeva. Sustav obrazovanja te tjera da nakon osnovne škole, osim u slučaju gimnazije, izabereš zanimanje. Ali koliko osoba s 14 godina, a i s 18 nakon srednje, zna što bi radila? Neke stvari se iskristaliziraju tek u kasnijoj dobi i bilo bi idealno da se svakih pet do sedam godina razmisli gdje se netko nalazi, što želi, voli i što ga ispunjava. S godinama dođe do zasićenja, nema više kvalitete, već se samo zadovoljavaju osnove, a to je loše jer na posao nam odlazi trećina vremena. Promjena je uvijek dobra, samo je bitno da čovjek zna što želi i može – njezin je savjet.

Nina i kolege svoj obrt otvorili su u travnju ove godine, točno na Svjetski dan mentalnog zdravlja. Taj datum nije bio planiran, ali je ispalo simbolično. Rade grupna i individualna savjetovanja, savjetovanja za parove, a interesa ima. Ljudi su najčešće usmjereni prema simptomu ili problemu, a ne uzroku. Što se tiče grupnih, tu su i dalje većinom žene koje su spremne istraživati sebe, otkrivati se i davati jedna drugoj. Otvarati se.

- Kad je riječ o terapijama i psihološkoj pomoći, kod nas to i dalje ide polako. Kod nas je veliki problem što brojne službe nemaju osiguranu adekvatnu psihološku pomoć, a s obzirom na posao kojim se bave, itekako bi trebali imati. Isto tako mnogim građanima je pomoć nedostupna zbog financijske situacije i zdravstveni sustav bi trebao osigurati pomoć na razini uputnica. Ipak, kad radimo usporedbu s primjerice Amerikom, kod nas je i dalje dobro što ljudi kod nas imaju mrežu podrške u vidu prijatelja i obitelji stoga kod nas još uvijek nema tolike potrebe. Ali ipak, neke stvari bi se trebale mijenjati. U ovom poslu kvaliteta mora biti takva da se klijentu posvetimo u potpunosti, nema pretrpavanja rasporeda i ovo nije posao koji se radi 'na traci'. U integrativnoj mi smo oruđe i moramo dobro koristiti svoje resurse da bi radili s ljudima – kaže nam.

Planova za budućnost ima, a u cijeloj priči najzahvalnija je ljudima koji su bili uz nju. Uvijek.

- Da nije bilo ovih ljudi s kojima sam bila spremna dijeliti najmračnije, najsramnije dijelove sebe, vjerujem da nikada ne bih postala ono što danas jesam. Ono što mi danas treba jest da znam da će i dalje biti tu, u drugim ulogama, u drugom obliku i pojavi, ali tu.