„Call of Poseidon“ projekt je kojim koordiniraju Šveđani (Eskilstuna), a u projektu su još Španjolci (Coin, Malaga) i Talijani (iz mjesta Tremestieri Etneo, okolica Catanije) uz, naravno, OŠ Meterize. Projekt je to koji govori o značenju zaštite voda za sve stanovnike na našem planetu i načinima na koje klimatske promjene utječu na rijeke, jezera i mora.

S nestrepljenjem su učenici Niko Rudan, Ella Bura, Roko Miškić i Ana-Maria Samohod, zajedno s dvije učiteljice, Hamidom Šarić i Ivanom Jurica (koja je i koordinatorica projekta u OŠ Meterize) iščekivali odlazak na Siciliju, na upoznavanje novih prijatelja i njihova načina života.

Ni slutili nisu kakva ih sve iznenađenja čekaju. A počela su iznenađenja već i prije nego što su sa splitskog aerodroma krenuli put Rima. Nastavilo se i u „vječnom gradu“ gdje se doznalo da će avion kasniti u polasku za Siciliju jer je eruptirala Etna, simbol tog otoka. Po dolasku, s ponešto kašnjenja, dočekale su ih potpuno crne ulice od pepela.

Novo iznenađenje stiže već sutradan. - Bili smo spremni u ponedjeljak ući u učionice škole domaćina „Edmondo De Amicis“ u gradiću Tremestieri Etneo, a onda hladan tuš – koordinatorica Ines nas je izvijestila da će Siciliju pogoditi uragan Medicane i da se sve škole do daljnjeg zatvaraju te smo opet osuđeni na on line. Tako smo nakon erupcije preživjeli i naš prvi uragan – nenormalne količine vode pretvorile su ulice Catanije u riječne bujice – pričaju nam učiteljice Hamida i Ivana.

Vremenskim prilikama unatoč, aktivnosti projekta su odrađene. Svi sudionici istaknuli su važnost vode koja okružuje njihove gradove, a osnovnoškolci s Meteriza su, putem svog filma, istaknuli važnost Jadranskog mora i rijeke Krke za život stanovnika grada Šibenika i Šibensko-kninske županije. Film su predstavili sami učenici koji su za vrijeme boravka u Italiji sudjelovali u igrama putem kojim su učili o važnosti očuvanja prirodnih resursa i značaju klimatskih promjena na život čovjeka.

Sudjelovali su na Erasmus doručku za sve učenike, tradicionalnom talijanskom doručku (granita, brioche i arancini). Slušali su i predavanje online o tunolovu u Italiji i ribarima u Acitrezzi. Brojne aktivnosti su imali i učitelji. Uz četiri online sastanka vezana uz projekt i projektne aktivnosti, imali su ekskurziju na Etnu, kao i training course o prednostima i nedostatcima života ispod jedinog aktivnog vulkana u Europi. Također, i training courcea u Acitrezzi, o mitološkom utjecaju na život stanovnika Acitrezze, o brodogradnji i ribarstvu kao osnovnim granama života u tom mjestu.

Vremenski uvjeti i najavljeni dolazak uragana (medikena) uvelike je utjecao i na raspored aktivnosti. No, domaćini su dali sve od sebe da pronađu način kako bi djeca što lakše prebrodila neugodnu situaciju, organizirali su im  zajednička druženja, igrali s njima različite društvene igre, spremali talijanske specijalitete, pjevali i plesali tako da su učenici potpuno upoznali životne navike talijanske obitelji (najviše ih se dojmila ogromna količina hrane koju u danu pojedu) – ističu iz OŠ Meterize.

Vrijeme na Siciliji prošlo je brzo. Stigla je subota, dan povratka kući, no, tu su se stvari dodatno zakomplicirale.

- U subotu u 13 h stigli smo u catanijsku zračnu luku i prvo primijetili ogroman broj ljudi, sve nam je bilo jasno – avioni kasne. Poletjeli smo sa sat vremena zakašnjenja i već smo bili svjesni da nećemo stići na naš drugi let iz Rima za Zagreb. Nadali smo se da ćemo ipak uspjeti pronaći nekakvo rješenje kad sletimo u Rim, ali stvari su se tamo dodatno zakomplicirale. Prvo su nam izgubili prtljagu, zatim nam nisu mogli pronaći alternativni let, jer je nas bilo šestero, a sve su linije bile skoro pa rasprodane. Nisu nam mogli naći ni smještaj, jer se u Rimu održavao sastanak svjetskih državnika G20 pa su svi hoteli bili puni. Dok smo pokušavale barem pronaći način da dođemo do svoje prtljage, mame su iz Hrvatske pretraživale internet u potrazi za alternativnim prijevozom. Najveći problem je bio što nas je šestero, sve je bilo u zadnji tren i skoro pa je bilo nemoguće išta pronaći. Ipak, otkrile su vlak koji u 22.35 kreće sa željezničkog kolodvora koji je od nas udaljen 48 km. Započinje utrka. Uspješno pronalazimo taxi kombi, koji je vjerojatno vozio najstariji mogući taxi vozač u Rimu, što je bilo i dobro, jer je znao sve uličice koje će nam barem malo skratiti put. Učenici su bili oduševljeni kad se odjednom, iz mraka, ispred nas pojavio Koloseum, ni to se nismo nadali vidjeti. Skoro pa u zadnji tren stižemo na kolodvor, i naravno da tamo ne ide sve kako bi trebalo ići, od toga da nismo mogli kupiti karte, jer kod njih na šalteru nitko ne radi, sve je automatizirano, nitko vam ne zna/ne želi reći gdje trebate ići, okruženi ste prizorima koje nikad u životu niste i ne želite vidjeti – nastavljaju učiteljice iznositi svoja iskustva s prve mobilnosti.

'Spasio' ih je na željeznici u Rimu jedan zaposlenik tamošnje željezničke tvrtke: -Uspjeli smo doći do pravih informacija i uz veliku pomoć Alessija (kojem znamo samo ime) kupiti karte i ukrcati se u vlak za Trst. Sad već opušteni, možemo se i smijati svemu proživljenom. Ujutro smo prošetali Trstom, doručkovali, ponašali se kao pravi turisti i dočekali mamu i tatu Rudan koji su kombijem došli po nas u Trst (naravno da je iz Trsta autobus za Rijeku bio tek u kasnim popodnevnim satima i naravno da za nas sviju nije bilo mjesta). U 20 h iskrcali smo se ispred naše škole nakon 30 h putovanja – u jednom će dahu učiteljice s Meteriza.

- I sad nakon svega, zašto se ikad više uputiti na drugu mobilnost? Usprkos svemu ovo je ipak bilo zadivljujuće iskustvo kako za nas tako i za naše učenike. Naučili su više u ovih 8 dana životne škole, nego što bi u školskim klupama u mjesec dana. Shvatili su da se ljudi dijele na samo dvije kategorije - ljude i neljude, i da ćeš uvijek pronaći jednog dobrog čovjeka koji ti je spreman pomoći, a mi smo ih, hvala Bogu, imali i više – složno naglašavaju.

Puni doživljaja s juga Italije vratili su se i učenici. Roko Miškić izdvojio je najzanimljivije trenutke: - Meni je na ovom putu bilo najzabavnije kada smo skoro zapeli u Rimu jer nam je u početku avion zakasnio pa nismo uspjeli uloviti avion za Hrvatsku, pa smo još izgubili našu prtljagu i tražili smo je jako dugo. Kad smo je našli nije bilo mjesta u hotelima, avionima i u busevima do Hrvatske. Zadnja ideja nam je bila da idemo vlakom, ali i za vlak su rekli da nema mjesta. Ipak, naša razrednica je nagovorila radnike da nam pomognu kupiti kartu kako bi došli kući i uspjeli smo. Da mi se pruži prilika da mogu opet ići na Erasmus prihvatio bih jer bilo bi mi jednako zabavno.

- Meni je u Italiji bilo odlično. Naučila sam mnogo stvari o talijanskoj kulturi te o životima talijanskih obitelji. Zajedno smo pravili talijanske specijalitete, družili se, pjevali i plesali. Upoznala sam mnogo ljudi koji su mi ovu mobilnost učinili zanimljivijom i unatoč uraganu smo se izvrsno zabavili. Voljela bih opet otići na neku drugu mobilnost jer volim putovati, a ljudi koje sam upoznala ostat će mi u sjećanju do kraja života, no mora se pružiti prilika i ostalim učenicima – složila se i Ella Bura.

Za kraj učiteljice Hamida i Ivana naglašavaju: -  Naš prvi Erasmus+ projekt i u njemu prva mobilnost odmah su nas naučili da ništa ne može biti onako kako ste isplanirali. Ali, da kad imaš dobre učenike i dobar tim ljudi oko sebe sve može završiti i bolje od planiranog. Prvu smo mobilnost odradili, a sad se okrećemo priprema za veljaču kad ćemo ugostiti naše nove prijatelje iz Švedske, Španjolske i Italije.