Čitatelj nam je poslao fotografiju da su trafiku kod 'ležećeg nebodera' razmontirali i da je više nema. Uspomene su navrle poput onih kod Marcela Prousta, kad je u čaj umočio onaj svoj madeleine kolačić.

Ljudima koji su živjeli ili i dalje žive u tom kvartu ta trafika je bila 'pod normalno'. Već nekih 50 godina. Autor ovog teksta tamo je kupio svoje prve žvake, svoj prvi časopis Bravo, svoje prve cigarete. Zvale su se Partner.

Za vrijeme dječjeg odmora u obližnjoj školi Lepa Šarić, iliti sada Tin Ujević, ispred prozorčića trafike znalo se čekati u redu.

Pogotovo kad je radio u njoj jedan stariji sjedi gospodin kojem su školarci, u najmanju ruku, opako išli na živce. Padale su tu i teške riječi. Ima od toga već 40 godina. Glavna fora je bila udariti po staklu da mu sve one razglednice padnu pa pobjeći.

Kasnije nitko nije bio siguran u koje radno vrijeme radi ta čuvena trafika, ali bilo je važno da je tu. Nekako je uvijek bilo toplo kod srca kad bi se prošlo kraj nje, makar bila zatvorena.

Nema više.