"Kao što dobre ideje nisu krive za ono što ljudi učine od njih, tako ni one sulude nisu, same po sebi, zaslužne što se pokažu boljim i značajnijim od skromnih očekivanja i još lošijih predviđanja", počinju s najavom organizatori jubilarnog desetog FALIŠ-a.

"Kada smo u rano ljeto 2013. godine odlučili napraviti festival koji nije imao ime, koncept, lokaciju, financijsku konstrukciju i dovoljno vremena – početak rujna smo odabrali jer je u kolovozu vruće, u listopadu kiša, a Šibenik tada nije nudio ništa osim dvije-tri institucije pod krovom, sve i jednu neprikladnu – vjerovali smo da, možda, možemo uspjeti, ali nismo baš bili sigurni da ćemo i trajati. E to, ovo zadnje, trajanje od punog desetljeća, je ono što nas iz organizacijskog tima najviše čudi i za što, srećom, imamo opravdanje. Naime, to što nikada, ali nikada, nismo imali pristojan proračun, što je financijska potpora uvijek bila višestruko manja od kvalitete programskog sadržaja i što je svaka budala male pameti i velikih ambicija pokušavala na kritici FALIŠ-a postići nešto, nevažno je u odnosu na ono što je FALIŠ održalo. A održala ga je samo i isključivo publika: izuzetno brojna za ovakvu vrstu događaja, predana, zainteresirana i, što je najvažnije, aktivna i polemična. Nitko za sve ove godine nije došao na Malu ložu da dobije, nego da razmijeni mišljenje u civliziranoj atmosferi u kojoj su se programi stapali s druženjima, a druženja pretvarala u visokointelektualne debate, barem dok vino ne učini svoje.

Kada je održan prvi FALIŠ, u Ukrajini je bio mir, Grčka je bila pred bankrotom, Hrvatska tek dva mjeseca u EU, javno se zdravlje podrazumijevalo, tehnologija je ovisnost o njoj pretvarala u izvor enormne zarade onih koji su internet po štetnosti približili dinamitu... Jedino je ovo posljednje ostalo isto. Sve ostalo je drugačije i, mahom, gore. I bit će, ne treba brinuti, još gore. Samo što to ne znači da je sve bilo uzalud. A ako i jest: gospoda se – dodajmo i dame u parafrazu – ionako bore u unaprijed izgubljenim bitkama.

Kada je već tako, a drugačije nije, dobrodošli i 10. puta na FALIŠ i na Malu ložu, na još jedno mjesto za jednu borbu", poručuju iz organizacije te predstavljaju kompletan program:

Četvrtak, 08.09.

18:00, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“:

„Trenutak kada je meni počeo rat“;
promocija zbornika kratkih priča;
sudjeluju: Nataša Govedarica, Tanja Mravak;
moderator: Kruno Lokotar

Iz Predgovora zbirke priča „Trenutak kada je meni počeo rat“ izdvajamo: „Knjiga koja je pred vama je pokušaj da dvadeset sedam spisateljica i pisaca (petnaest po pozivu i dvanaest prema rezultatima anonimnog konkursa) ispriča svoju priču o trenutku kada je njoj/njemu počeo rat. (…) Priče su lične, pretočene u književnost, one ne plediraju za istorijskom istinom, niti za pravdom. One beleže one trenutke u kojima junaci priča shvataju da nema dalje, da se nalaze u ratnom stanju. Istovremeno, baš zato što su lične, one su tačke sa kojih je moguće stupiti u dijalog – iz ličnog preći u opšte, iz fikcionalnog u istorijsko, a zatim nastaviti onaj proces koji na ovim prostorima neprekidno kreće, a nikad se ne odvija – proces pomirenja.“

20:00, Studio galerije svetog Krševana (ex-galerija Matija):

„Sloboda do temelja“:
izložba fotografija Miloša Cvetkovića i službeno otvaranje FALIŠ-a;
sudjeluju: Emir Imamović Pirke, Slaven Rašković, Željka Markulin

U jesen olovne 1991. godine, Miloš Cvetković je u najboljim, nazovimo ih, profesionalnim godinama. Ovom fotoreporteru opozicijskog lista „Borba“ rane su četrdesete i svijet u kojem je odrastao i kakav je poznavao nestaje, bukvalno, pred njegovim objektivom. Prateći snage JNA i druge srpske paravojne formacije u njihovim napadima na Vukovar i okolicu, Cvetković predano služi – svojoj profesiji. Fotoreporter nije navijač već kroničar koji hladno bilježi ono što vrijedi zabilježiti, ono što je bilo i ono što je sravnjeno sa zemljom. Beskompromisnost nije bezbolna, ali su njene posljedice vrijedne divljenja. Baš poput fotografija Miloša Cvetkovića koji je u periodu od nekoliko mjeseci dokumentirao užas uništavanja jednog grada i njegovih ljudi. No, umjesto nagrada i priznanja, dobio je optužnice za izdaju. Zbilja, Cvetković jeste izdao kulturu laži, jer drugačije nije mogao zadržati ono najvažnije: osobno i profesionalno dostojanstvo. Ova izložba autora impresivne biografije i suradnika svjetskih agencija i medija poput Reutersa, Game, EPA-e, International Herald Tribunea, Independenta, Daily Telegrapha, Washington Posta, Toronto Stara, El Paisa, Timea, Sterna, Spiegela, Newsweeka, Paris Matcha, po prvi puta je dostupna publici u Hrvatskoj.

Petak, 09.09.

20:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Leksikon tranzicije“;
promocija knjige Hajrudina Hromadžića;
sudjeluju: Hajrudin Hromadžić, Kruno Lokotar

„'Leksikon tranzicije' uspostavlja dijagnostičke orijentire procesâ koji traju posljednjih tridesetak godina i lucidno odgovara na pitanja gdje smo, što smo, odakle smo krenuli i kamo idemo. Uspostavljen obilnim abecedarom od gotovo 150 natuknica, organiziran je u tri tematsko-problemske cjeline – političkoj, ekonomskoj i kulturnoj. Uz autorov izvrstan uvodni tekst, kojim se čitateljima predstavlja problem, leksikonska obrada fenomena aktualnih za tranzicijske procese nudi analitičko-dijagnostičku liniju središnjih i naoko perifernih aspekata društvenog života u hrvatskom, postjugoslavenskom i komparativno-globalnom okviru.“ Precizno je napisao u recenziji knjige Dean Duda. Jer malo što je tako opasno kao samorazumljivi pojmovi, kakav je navodno tranzicija, pa još k tome pojmovi koji su uglavnom medijski konstruirani i dinamični: ono što su značili jučer, sutra već ne vrijedi. Kakogod, ovo je rijedak pokušaj orijentiranja u burnim, da ne kažem, tranzicijskim vremenima.

21:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Novinarstvo kao javno dobro ili korporativno zlo“;
okrugli stol; sudjeluju: Maja Sever, Goran Borković, Andrea Topić;
moderator: Emir Imamović Pirke

Malo je profesija na koje je, poput novinarstva, toliko utjecao koktel tehnološkog napretka, društvenomrežne opće ovisnosti, utrke za profitom nakladnika i ojačane industrije oglašavanja. Novine, kao i drugi mediji, sve manje, ako ikako, žive od prodaje vlastitog sadržaja, dok se uspjeh jednog medija ne mjeri kvalitetom onoga što nudi publici, već, manjim dijelom, tiražom ili kliktabilnošću, a daleko većim brojem komercijalnih oglasa kojima novinarski radovi dođu kao neophodan prijelaz s reklame za uloške s krilcima na onu za zimske gume. Kako u tom okviru održati dignitet profesije, vlastitu neovisnost i, u konačnici, baviti se onim što novinarstvo jeste, a ne onim što se danas u većini – i uvijek lažno – predstavlja kao novinarstvo? Odgovor je: teško, ali se može. O tome će govoriti sudionici i sudionice programa kojeg, na žalost, posvećujemo dragom, prerano preminulom kolegi Vladimiru Matijaniću.

22:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Bog, krv i tlo“;
predavanje: dr. Branka Sekulića

Kada etnonacionalni mitovi prodru u strukture religijske institucije, te one prihvate tu vrst narativa kao sastavni dio svojeg poslanja, tada zajednica vjernika započinje proces ideološke preobrazbe koji na prostorima bivše Jugoslavije (ali i u nekim drugim dijelovima svijeta), prepoznajemo kao fenomen kojeg Sekulić naziva etnoreligijantstvom. Sukladno tomu, religijski korpus inficiran ovim fenomenom i dalje zadržava utisak kako se tu radi o okupljanju ljudi na vjerskim osnovama, dok se u stvarnosti ono odvija primarno u skladu s etnonacionalističkim postulatima. Što je točno etnoreligijantstvo, na koji način ono funkcionira i zašto je nemoguće adekvatno razumjeti odnos etnonacionalizma i religije na prostoru bivše Jugoslavije van ovog okvira, čut ćemo u predavanju pod nazivom „Bog, krv i tlo.“

Subota, 10.09.

20:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Koliko će se Jugoslavija raspadati?“;
predavanje dr. Latinke Perović (Zoom)

„Ja mislim da se jugoslavenski narodi nisu odjednom iznebuha počeli klati kao žuti mravi. Te 1972., odnosno 1971. godine s Karađorđevom, napravljen je jedan brutalan zaokret Partije od pokušaja demokratizacije i liberalizacije. Društvo se vratilo na 1952. godinu, na Partiju kao stožer vlasti i poretka, sa snažnom osobnom ulogom Josipa Broza Tita. To što se početkom sedamdesetih godina dogodio najprije obračun s hrvatskim proljećarima i slovenskim reformistima oko Stane Kavčiča, što se napravila temeljita čistka 1972. u Srbiji, što su tim čistkama bile, naravno u nešto manjoj mjeri, zahvaćene i ostale republike, sve to je, prema mom mišljenju, pripremilo kasniji ishod. Jer ljudi koji su sklonjeni 1971. i 1972. bili su ljudi dijaloga, kompromisa i sporazumijevanja. Ne vjerujem da bi jedan Tripalo, Stane Kavčič ili Marko Nikezić u kritičnim trenucima devedesete godine izabrali rat kao rješenje i silu kao sredstvo uređenja međusobnih odnosa“, rekla je srbijanska povjesničarka i političarka, Latinka Perović, u intervjuu za „Večernji list“ 2021. godine. Zbog nekoga kao što je dr. Perović vrijedi napraviti i veći kompromis nego što smo mi: pristali smo, naime, na ono što smo i u pandemijskim jesenima izbjegavali; na nastup preko Zooma, jer nije važno odakle govori dr. Latinka Perović. Važno ju je, uvijek i na bilo koji način, čuti. 

21:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Migracije: je li bijeg novo normalno?“;
okrugli stol; sudjeluju: Ramiz Huremagić, Stanko Perica, Saša Šegrt i Ivana Radović;
moderator: Emir Imamović Pirke

Ako je, a jest, od 1960. do 2000. godine registrirano 40 milijuna ekonomskih migranata, kako smo, zaboga, došli do toga da vjerujemo da će 10 ili 20 posto manje njih pokvariti sve što su njihovi prethodnici pomogli izgraditi? Tražeći odgovor na to pitanje možda shvatimo nešto  važnije: migracije, one masovne, nisu nikakav incident, nego neizbježan proces izazvan grotesknim razlikama između bogatih i siromašnih zemalja, akumulacijom dijaspora koje se po defaultu uvećavaju, klimatskim promjenama zbog kojih će život u nekim dijelovima svijeta postati nemoguć, pandemijama koje je pametnije dočekati tamo gdje je zdravstvo javno i dostupno, umjesto tamo gdje se, kao što je bio slučaj u Indiji, u samoizolaciju ide na drvo! Sve to, naravno, ne znači da ne govorimo o velikom problemu, točnije nizu njih, samo što niti jedan – sigurnosni, ekonomski, humanistički, kulturološki... – nije vezan s rasizmom i ksenofobijom kojima smo pratili tuđu muku, užasavajuće sličnu onoj koju smo prolazili, i izgleda već zaboravili, prije tek tridesetak godina.

22:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Svijet novih nacionalizama“:
javni intervju s Budimirom Lončarom;
voditelj: Tvrtko Jakovina