Poruku možete pročitati u nastavku.

'Od prvih kršćanskih vremena naša rodna gruda natopljena je krvlju, od sjevera prema jugu, od istoka prema zapadu. Nisu li nam svi oni svjedoci trajne i nepomućene vjernosti Kristu i Crkvi? Nisu li dokaz da „Gospodin ljubi narod svoj“ (Ps 149,4)?

Istina i krv mučenika, od Solina i Srijema, preko Jeruzalema, Krbavskoga polja, preko Bleiburga do Ovčare, traži one koji će nastaviti ljubiti usprkos svemu, koji će cijeniti istinu usprkos lažima, koji će darivati živote usprkos izvanjskome besmislu žrtve života poradi Krista.

Osjećajući da je izabran od Gospodina, slušajući njegov prijateljski zov ljubavi Nikola ostavlja svijet; po uzor Asiškoga siromaha Franje slijedi Krista; vođen nadahnućem Duha, upućuje se u Bosnu dopuštajući se iznenaditi Božjom providnošću; potpuno se prepušta u Očeve ruke i stavlja pod Kristov štit. To će ga dovesti i do Jeruzalema.

Njegova želja nije zadovoljiti se osrednjošću, nego biti Božji suradnik u svijetu, vratiti duše Bogu i posvetiti što više duša. Za Nikolu je prijeko bilo potrebno gorjeti, nikada se ne ugasiti, trajno nadolijevati ulje Božje milosti i ne izgubiti orijentir u životu. Trajno je revnovao za Boga: kao dijete, kao mladić, kao redovnik i svećenik, kao apostol i misionar. Mnogi su, doduše, htjeli ugasiti tu vatru, ali „mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti“ (Pj 8,7a).

Gorjeti, žariti, paliti, u konačnici izgorjeti bio je očito Nikolin modus vivendi (način življenja) jer „zapaliti svijet ognjem ljubavi cilj je Božjega silaska na zemlju“. Njegov modus vivendi jest ars vivendi (umjetnost življenja) protkan umjetnošću vjerovanja i umjetnošću slavljenja; iz njegova življenja očituje se ljepota vjerovanja i povjerenja, i žarka želja za proslavom Boga, riječju i djelom.

Krist je to učinio svojom oporukom i zapovijedi ljubavi, a Nikola i braća svojim neodstupanjem od zapovijedi Kristove. Ni korak unazad, ali korak unaprijed da. Ništa ih nije udaljilo od ljubavi Kristove. Kako križ postaje mjestom i oltarom Kristove žrtve i proslave, tako i stup za bičevanje i samica, okovi i vatra postaju mjestom proslave Boga u herojskom stupnju. Na mjestu gdje mržnja razara, gdje hladnoća ubija, gdje čovjek čovjeku postaje vuk, Nikola i njegova subraća su u miru, prepušteni i povjereni Bogu, sigurni u njegovu prisutnost i ljubav koja je sposobna iznova stvoriti, obnoviti i dati gorjeti; u konačnici živjeti.

***

Osim Velike devetnice koja je u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića započela 15. rujna, pozivamo vas na neposrednu devetnicu i trodnevnicu koju propovijedaju braća Samostana sv. Frane. Na uočnicu blagdana, 13. studenoga, poslije večernje svete mise bit će Spomen mučeništva sv. Nikole i drugova.

Na sam blagdan svete mise su u 8.00, 10.30 i 18.00 sati. U 17.30 sati je procesija ulicama grada Šibenika, a u 18.00 sati sveta misa koju predslavi msgr. Roko Glasnović, biskup dubrovački.

Podsjećamo, također, da je Apostolska penitencijerija povodom 600. obljetnice posvete crkve sv. Frane u Šibeniku omogućila vjernicima izmoliti potpuni oprost u određene dane po redovitim uvjetima Crkve, a blagdan sv. Nikole Tavelića je jedan od tih dana.

***

Na blagdan sv. Jeronima u Mariji Bistrici svečano smo se prisjetili beatifikacije zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, velikoga zagovaratelja i širitelja kulta sv. Nikole Tavelića, Šibenčanina i prvoga hrvatskoga kanoniziranoga sveca. Naš blaženik u svojoj propovijedi 29. rujna 1940. godine potaknuo je naše pretke na štovanje tada blaženoga Nikole Tavelića riječima: „Predragi vjernici! Nastojte ovogodišnji njegov blagdan što ljepše i dostojnije proslaviti. U prvom se redu spremajte za taj veliki dan. Vaše spremanje neka bude preporod vaših neumrlih duša. Očistite duše u svetom sakramentu pokore i ojačajte u svetoj pričesti.“

U Godini zahvalnosti za 725. obljetnicu utemeljenja Šibenske biskupije zahvalni smo za dar svetoga Nikole Tavelića Sveopćoj Crkvi. Istovremeno, kao Crkva i narod ponosni smo na njegovu žrtvu, ali i odgovorni za nasljeđe koje nam je ostavio. Potaknuti primjerom našega Blaženika znajmo „njegov blagdan što ljepše i dostojnije proslaviti“, a u svakodnevnom životu više slijediti primjer i utjecati se zagovoru našega Sveca. To nas potiče moliti za mir u cijelome svijetu, a napose u Isusovoj Domovini u kojoj je svoj život položio naš prvi kanonizirani svetac'.