- Biti medicinska sestra je više od posla, ovo je moj način življenja. Kod ovog posla nema isključivanja nakon što završi smjena, sestra živi u meni, kako na poslu, tako i u kući i na ulici. Stalno netko zove i treba neki savjet, ali nema ni potrebe da se isključim, kad nešto voliš onda ti to ne predstavlja problem. Rad na CIT-u me izgradio kao osobu i kao sestru, 15 godina rada na jednom od najtežih odjela za mene je bio velik izazov i čast. Tu sam stekla znanje i vještinu, ostalo je nadogradnja, ali s jednakim uživanjem i predanošću poslu – priča nam Marijanka, 46-godišnja majka dvoje djece.

Ovo je posao koji nosi puno lijepih, ali jednako toliko i ružnih trenutaka.

- Znate, ovaj posao nema cijenu, ona nije izvješena na polici, nije na upit, ali ako je ponekad sretnete na ulici, onda je to najljepši dio ovog posla. Vidjeti teško bolesnog čovjeka koji opet šeta ulicama i tebe pristojno pozdravi i drago mu je šta ste se sreli, je zaista najljepši dio ovog posla. Najteži dio ovog posla je smrtni ishod – iskreno će.

Da ponovno može birati, ponovno bi bila medicinska sestra jer ovo što dobije radeći kao sestra, nema cijenu.

- Da mogu birati, puno bih ja sebi lijepih stvari odabrala i uvijek vam se čini da možete još i više. Ja bih to ovako rekla: poziv za sestru je upućen svima nama, neovisno šta radimo. Barem jednom u životu smo primorani skrbiti o nekom svom najmilijem. Kad dođe i vaš trenutak, molim vas da se odazovete. Tad ćete razumijeti šta znači biti sestra, što znači dati malo sebe, a neizmjerno puno dobit. Da se sto put rodim i radim tko zna šta sve još, nikada ne bih voljela biti uskraćena za ovo šta dobivam kao sestra – kaže nam.

Iza nas su dvije pandemijske godine u kojima se cijeli svijet, a posebno zdravstveni sustav susreo s velikim izazovima. Počeci su bili najteži, otkriva nam, jer išlo se u 'rat s nevidljivim neprijateljem'.

- Da, zaista su to duge dvije godine. Počeci su uvijek najteži, a ići u rat sa 'nevidljivim neprijateljem' bilo je najteže. S vremenom se naviknete, oslobodite straha. Osjećate se kao vojnik, idete na poziv, ne pitate ni kad ni kud. Svaki preživjeli pacijent je dobivena bitka i vi ste sve jači. Rad u CIT-u je i inače težak ,sestre su tamo naviknule na to, problem je nastao s povećanjem broja pacijenata, manjkom osoblja, izolacijama...Ako se osvrnemo unatrag, ponosna sam na naš odrađeni posao za vrijeme covida, na svaku sestru, svakog liječnika. U momentu smo imali 20 pacijenata u CIT-u, junački smo to odradili, gotovo bez slobodnog vremena, a obitelj se snalazila kako je znala, sretna ako sebe i njih ne zarazimo kad se vidimo. Nije bilo lako radit u tim uvjetima, svaki moj ulazak u covid bio je da ispunim tri osnovna uvjeta i bez njih ne izlazim van. Takvi pacijenti vas traže zraka, malo vode i pokoju lijepu riječ i oni pamte samo to. Sve ostalo, vjerujte mi, toga je jako puno, njih to ne zanima, a sve je bitno i sve moraš stići...- govori nam.

 U ovom poslu važno je biti psihički jak jer sestre su one koje imaju najbliži i najčešći kontakt s pacijentima, a kako nam kaže, s godinama ojačate. S dugogodišnjim radom stekne se znanje, iskustvo i vještina u komunikaciji s pacijentom i rodbinom. A ima li neki ispušni ventil, pitamo je.

- Imam, muža i djecu. Nadam se da mi je ovo priznanje svojevrsno iskupljenje – govori uz smiješak.

 Biti medicinska sestra za nju znači biti kostur bolnice, duša odjela.

- Svaki odjel je onakav kakve su mu sestre, to ne možeš nigdje naučiti i s tim se rodiš. To ili jesi ili nisi – kaže nam za kraj.