Marijana je jedna je od osnivačica, a zadnje tri i pol godine i predsjednica šibenske Udruge oboljelih od cerebralne paralize i ostalih tjelesnih invalida Aurora. Ovo joj je druga nominacija za ovaj izbor, što znači da sugrađani itekako prepoznaju njen rad.

- Bila sam iznenađena. Zna se da rad s osjetljivim skupinama i nije nešto što bi bilo wow. Naše potrebe i teme, uvijek smo mi ti koji moramo nekoga vući za rukav i reći da nam nešto treba. U istom trenutku, imala sam baš lijepi osjećaj jer ljudi znaju da radimo nešto kvalitetno - kaže nam mama devetnaestogodišnje Nike koja je na svijet došla sa šest mjesec i već prvih dana života preživjela čak dva moždana udara. Stopostotni je invalid, ali zahvaljujući Marijaninom angažmanu, kao i potpori cijele obitelji, ta djevojka unatoč tim teškim preprekama uspijeva živjeti u puno stvari kao svoji vršnjaci pa i izlaziti na kavu s prijateljicama.

Rad volontera u udruzi je težak sam po sebi, pogotovo u ovoj pandemijskoj godini. Marijana naglašava kako su svi volonteri, nemaju zaposlenih.

- Iako se nalazimo u ulici Kralja Zvonimira, uz cestu smo, ima ljudi koji nas ne poznaju. Imamo vesele i šarene izloge s djecom koja se loptaju u kolicima. Ljudi usmjeravaju pažnju, pogotovo u ovo vrijeme, na neke veselije teme. Vole planinariti i šetati, ne vole razmišljati o problemima, a mi smo udruga koja u svakom trenutku ima probleme koje nastojimo riješiti na obostrano zadovoljstvo. Svatko će u nekom životnom trenutku imati barem malu bebu s kolicima i neće moći proći negdje, ili će biti star, nemoćan, na štakama ili će imati hodalicu i jednako će ga parapet smetati kao i našu djecu u invalidskim kolicima - ukazuje Marijana na samo jedan od svakodnevnih problema.

Inženjeri bi trebali sjesti u invalidska kolica

Arhitektonske barijere su veliki problem za osobe s invaliditetom, a situacija se u Šibeniku donekle poboljšala.
- Imamo raznih mišljenja o tome. Ako ćemo promatrati Šibenik u odnosu na prije 10 godina, jako puno je napredovao. Sve što se radi, radi se smisleno. Ali nedavno sam rekla na sastanku s dogradonačelnikom i pravobraniteljicom Slonjšak, problem nam je što osoba koja radi, inženjer ili netko, kad se gleda konačni rezultat trebali bi sjesti u invalidska kolica i probati. Oni ne vide problem u parapetu od 12 centimetara ili nagibu većem od 8 do 10 stupnjeva. Znate li što to znači za psihu osobe u trenutku kad negdje ne može, a trebala bi moći. Imaju osjećaj da će pasti na nos, a vole biti samostalni i ne razlikovati se od ostalih ljudi - kaže Marijana, a dodaje da je bazen dobio rampu, sprema se projekt za sportsku dvoranu Baldekin. Ljudi, nemojte nas zaboraviti, poručuje.

Ističe i da nisu udruga koja proziva, već na problem reagiraju rješenjem. Koliko god roditeljima djece s invaliditetom bio težak, pandemija ga je još više otežala.

- Puno osoba s invaliditetom i inače jesu u svoja četiri zida. Razvili smo para-karate, košarku, V slalom, aktivni smo šest dana u tjednu u sportskim aktivnostima. Naglašavam da su svi naši korisnici u predškolskom ili školskom sustavu, a imamo i dvije studentice. Svi su oni u sustavu pa nemamo potrebu za poludnevnim boravkom. Imamo problem s osiguravanjem kvalitete živote.

Ljudi su zbog pandemije vidjeli kako je biti zatvoren doma, svijet nam je dao dobru opomenu - priča nam.

Marijana i udruga bili su aktivni i u lockdownu u ožujku i travnju. Prvo pitanje im je bilo što će se dogoditi s osobama s invaliditetom.

- Nismo znali za puno takvih osoba, niti da se susjedi skrbe o njima. Došli smo do njih i shvatili da im ne trebaju volonteri samo u ovom slučaju, već uvijek, iako ne traže pomoć - kazala je.

Marijana dok priča ostavlja osjećaj kao da joj nije teško raditi sve što radi, i sigurni smo da nije i da se bori svim snagama, ali svjesni smo da tempo života nije lagan.

- I nije toliko iscrpljujuće. Prije nego je moja kći krenula u školu, radila sam uredski posao, nikad više to ne bih radila. Shvatiš da je sve ono što si dao zajednici lijepo. Tražimo neke kreativne stvari. Trenutno planiramo izraditi rampu za ulaz u naše prostore od Lego kockica - priča nam mama koja ima status roditelja njegovatelja.

'Ljudi su vidjeli kakav je život u Banovini, tako je i u okolici Knina'

Osobe s invaliditetom ponekad imaju osjećaj da su javnosti nevidljive, pa ne čudi da se Marijana potrudila da takav osjećaj nemaju osobe nakon potresa u Banovini. Naime, ona ima vezu s Petrinjom.

- Moja mama je Petrinjka, ispred očiju su mi bile slike Petrinje nakon Domovinskog rata. Pitala sam se tko će tim ljudima pomoći. Javnost je tek sada vidjela kako ljudi u Banovini žive i bez rata i potresa. Ne moramo se zavaravati, tako žive i ljudi u okolici Knina, slavonskim selima ili u okolici Benkovca. Oni nisu interesantni medijima i ne obilaze ih. Naša Regina je ujutro napisala da nešto trebamo napraviti. Imale smo iskustva u humanitarnim akcijama i krenule - ta njihova akcija rezultirala je vrijednom pomoći pogođenim područjima.

Pitamo je kako izgleda jedan prosječan dan.

- To je malo teže objasniti. Moj suprug bi ponekad volio da sam žena i domaćica, ali to moja psiha ne dozvoljava. Ovisi koliko kći ima nastavu, koji je dan u tjednu. Nakon ovog intervjua idemo na bazen, popodne imam talijanski pa će Nika sa mnom, a večeras je trening. Između toga se mora uklopiti kuhanje, spremanje, ona ne može učiti sama. Maturantica je i odlikašica, iako ima diskalkuliju. Ona želi na fakultet. Ona će čitati sama, ali treba joj okrenuti stranicu. Ima tu svega, a treba odraditi i papirologiju udruge - ispričala nam je.

Marijanu je teško vidjeti bez osmijeha na licu, njena energija jednostavno napuni prostoriju i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Neće priznati da joj je ponekad teško. Pitamo je što bi rekla roditeljima koji teško prihvaćaju invaliditet svoje djece kako bi došli do stava sličnog njenom.

- Aurora i je zvijezda vodilja roditeljima, da im pokažemo da nisu sami. Sebe više ne gledam kao osobu koja je bila prije. Idem na tečajeve, edukacije i tako možemo pomoći djeci koja nisu u sustavu. Završila sam i za pomoćnika u nastavi kad je Nika bila drugi razred osnovne. Tada ih nije bilo u Šibeniku. Treba vlastitim primjerom ukazivati ostalim roditeljima - kaže nam dodavši da joj telefon ponekad zvoni i 50 puta dnevno.

Ova žena nađe i vremena za sebe. Voli motore i prirodu, a kaže da je ključ uspjeha dobra organizacija. Ako niste zadovoljni sami sa sobom, ne možete pomoći ni vlastitom djetetu, reći će.

- Iz dana u dan gledam kako ljudi procvjetaju, nađu sebe i tako će više dati svom djetetu. Trebalo mi je dosta vremena da dođem do spoznaje da se ne može živjeti u četiri zida. Prije sam si manje vremena posvećivala, a sada više, iako to bilo i uzeti knjigu i čitati 20 minuta. Televiziju ne gledam. Čitam lokalne portale, to mi je važno - priznaje.

Možda će Marijanu najbolje opisati izjava njenog supruga, koji ju je kad je vidio potres na Novom Zelandu pitao hoće li i za njih prikupljati pomoć