Volontiranje je u svijetu jako cijenjeno, a nekad je stvar i prestiža. Svjesni smo da kod nas baš i nije takva situacija te smo svjedoci da se mladi danas jako teško odlučuju za volontiranje. Aktivistkinja i 'vječna' volonterka Maja Šintić nam je otkrila što je kod nje izazvalo tu potrebu da mijenja zajednicu i društvo u kojem se nalazimo.

- Zasluga je to moje nastavnice sociologije u Gimnaziji Antuna Vrančića koja je tada organizirala (2004./2005.) da učenici koji pohađaju sociologiju volontiraju u Centru za odgoj i obrazovanje na Šubićevcu. Tu sam se prvi put susrela s volontiranjem i s potrebom da razmišljam o zajednici kao o nečemu čega sam i ja dio. To je odredilo sav moj daljnji rad te obrazovni i društveni angažman sve do danas – počela nam je Maja svoju volontersku priču.

Volontirati je počela u Centru za odgoj i obrazovanje Šubićevac, nakon toga je bila (i još uvijek je) članica Š.U.M-a (Šibenska udruga mladih), a i u udruzi Ardura je dala svoj doprinos. Zatim je volontirala u udruzi Roda, Klubu mladih Šibenik, udruzi Fotopoetika... Zanimljivo je i to da se Maja uz svoje formalno obrazovanje, neprestano dodatno educirala.

- U principu je sve krenulo preko Š.U.M-a, ali i za vrijeme studiranja, pa i dan danas ja sam u nekom procesu učenja i ne mislim da je samo floskula 'cjeloživotno učenje', nego bi svatko od nas trebao stalno raditi na sebi i učiti o novim stvarima. Uvijek idem na edukacije, bile one zbog pisanja nekih europskih projekata, bilo edukacije za porodnu edukatoricu ili za nošenje beba. Ovo zadnje mi je dosta pomoglo u prvim danima majčinstva. I sve edukacije koje sam kroz život prolazila sam pokušala vratiti u zajednicu organiziranjem besplatnih radionica/predavanja kroz udruge te prenošenjem stečenog znanja na polaznike – pojasnila je Maja.

Svoju energiju je usmjerila na žene, njihovu zaštitu i olakšanje života u zajednici.

- To je moj interes još iz srednjoškolskih dana kada smo iz etike i sociologije raspravljali o pravima žena, a nastavilo se dalje i na fakultetu. Moji diplomski radovi su pisani iz feminističke perspektive i to je nešto čime sam se intenzivno bavila. Sve što sam radila van svoje profesionalne karijere i za što sam se obrazovala kroz udruge, sve je uvijek bilo obilježeno temama o pravima žena - priznaje Maja.

U fokusu njezinog djelovanja je ukazivanje na probleme koje opterećuju žene, a koje nisu nužno vidljivi u svakodnevnom životu.

- Žene danas odgađaju majčinstvo prvenstveno zato što imaju nesigurne uvjete rada, imaju teškoće s pronalaskom partnera koji bi uopće bio spreman ulaziti u partnerski odnos, a ne u neke naučene tradicionalne oblike u kojima se podrazumijeva da žena u kući radi sve. To je sigurno statistički pomaknulo dobnu granicu za osnivanje obitelji. Imala sam osobnu situaciju da su mi se sve kockice posložile. Imam posao, super partnera i sređen život te smo zajedno odlučili da je roditeljstvo sljedeći korak u koji se želimo zajedno upustiti – pojašnjava Maja.

Diplomirana sociologinja i pedagoginja, aktivistkinja i volonterka Maja je i majka dvojice sinova. Nevena i Maka nastoji odgojiti kao buduće feministe.

- Smatram da je naša dužnost njih odgojiti kao buduće feministe. Mi smo ti koji ih trebaju naučiti da čuvaju planet i da je sve što postoji jednako vrijedno. Isto tako, da postoje različiti ljudi, iskustva i da sve na neki način moraju poštovati. To je isto dio feminističkog narativa koje treba njegovati, a možete biti feministkinja i odlična majka te kao feministkinja još možete i pridonijeti tome da svijet sutra bude bolje mjesto. Radite sa svojom djecom, jer sve danas dolazi iz obitelji. Moj partner i ja smo odlučili da ne prakticiramo uobičajene društvene običaje kao što je ženidba, tako da živimo u partnerstvu. Funkcioniramo na potpunoj ravnopravnosti. Sinovi imaju i moje i očevo prezime. Tata je uključen u sve u što sam i ja, čak sam sigurna da je promijenio više pelena od mene. Najvažnije je da je moj partner osoba koja želi podijeliti roditeljstvo i poslove koje imamo u našoj obitelji, ne zato jer ja to od njega tražim, nego jer on smatra da je to pravedno i važno – napominje.

Nadalje, navodi kako su svi projekti koje je radila u svom životu ili kroz svoje obrazovanje, a kasnije kroz udruge, pa čak i one vezane za zaštitu životinja, imali neki temelj u feminističkoj perspektivi i želji da se ljudi koji su obespravljeni na bilo koji način prikažu i dovedu u fokus.

- Stvari se jesu promijenile, kao što se i društvo promijenilo. Sve to možemo zahvaliti organizacijama civilnog društva koje na nacionalnoj i globalnoj razini stalno zagovaraju poziciju žene. Osobno mislim da postoji neki kamenčić mog doprinosa, ali ne da je to nešto posebno značajno. Sigurna sam da sam utjecala na ljude s kojima sam svakodnevno u neposrednom kontaktu i na društvo s kojim sam se okružila. Znaju mi reći da sam dosadna feministkinja, što mi potvrđuje koliko sam utjecala na njih. Doprinijela sam, sigurna sam, barem malo na osvjetljavanju tog problema na lokalnoj razini, a to je meni dovoljno.

Pojasnila nam je o čemu je točno riječ, za što se bori.

- Radi se tu o radnim uvjetima žena, njihovoj opterećenosti dodatnim obiteljskim radom, kućanskim poslovima, brigom za djecu, neravnopravnom raspodjelom obiteljskog i poslovnog života, bilo da su diskriminirane na radnom mjestu ili žrtve nasilje kojem su žene daleko izloženije nego muškarci. Borimo se i dalje za to da djevojkama ili djevojčicama budu osigurane menstrualne potrepštine, jer neke to sebi ne mogu priuštiti – navodi.

Briga o životinjama je obilježila jedan dio njenog života.

- Životinje su bile veliki dio mojih osobnih frustracija i mislim da sam se oko toga najviše potrošila u ovom volonterskom smislu. To je angažman u kojem sam doslovno izgorjela u jednom trenutku. Bila je tada ogromna potreba u gradu da se negdje smjeste lutalice psi i mace, a danas je bitno drugačija situacija. Nije idealna, još ih ima nezbrinutih, ali je nešto bolja. Situacija za njih nije riješena na sustavnoj razini, već i dalje volonterke, mahom žene, 'gase požare' gdje lokalna zajednica odnosno jedinica lokalne samouprave odbija pristupiti sustavnom rješavanju problema. Zaista smo ser, kroz 'Šibenske prijatelje', koji su tada bili projekt Š.U.M-a, pobrinuli da velik broj pasa i mačaka s područja grada Šibenika bide zbrinuto.

Dodaje da su im u svim tim namjerama da pomognu napuštenim životinjama često 'podapinjali noge' i bio je to često angažman samo 4-5 žena koje su imale nešto slobodnog vremena i mnogo živaca i volje.

- Davale smo sve od sebe dok nismo potrošile svoju snagu i odlučile zatvoriti taj projekt. Rekle smo vrijeme je da to preuzme netko drugi, mi smo svoje odradili. Sjećam se situacije kad je bilo rano proljeće i vrijeme kada mace imaju mačiće, a kako to 'vole' raditi naši stariji, zavezali bi ih u vreće i bacili u kontejner. Pokušali smo spasiti sve, koje smo god mogli. U svom smo stanu u jednom trenutku imali 5-6 mačića koje smo othranjivali na bočicu, što podrazumijeva brigu od 0-24, nekoliko napuštenih pasa koji su u tom trenutku tražili dom i 4-5 naših mačaka i svog psa. Nekada je to izgledalo jako kaotično, ali tada jako potrebno – ispričala je svoju borbu za napuštene životinje.

- Mislim da spašavanje napuštenih maca i pasa u gradu treba rješavati jedinica lokalne samouprave i to kroz plaćeni rad, jer je to posao. A organizacije civilnog društva bi se trebale baviti zagovaranjem, a ne trošiti sredstva i vrijeme na ono što bi trebalo biti odrađeno i plaćeno iz proračunskih sredstava, jer se radi o komunalnom problemu.

Njenu generaciju i ljude s kojima je okružena je nekako obilježilo volontiranje. To vole i uvijek daju svoj maksimum. Vremena se mijenjaju, a današnja mladež se baš ne okreće volontiranju.

- Mladi danas ne volontiraju koliko bi mogli. Vjerujem da je to zato što oni danas djeluju po principu da se sve kupuje. Danas djeluje taj kapitalizam koji je narušio i našu malu zajednicu, iako još u Šibeniku ima inicijativa i ljudi koji se zaista trude da sam svima bude bolje. Mlade treba puno više i snažnije motivirati za volontiranje, međutim vidim kao problem nedostatak financijske podrške za ljude koji će biti spremni organizirati volonterske akcije za druge. Dogodi se da ljudi imaju volje, želje i entuzijazma dok ih ne počnu 'opterećivati' život, obitelj, posao… A činjenica je da danas morate nekad i raditi dva posla samo da biste normalno mogli živjeti, a onda iz te jednadžbe životnog rasporeda prvo otpada volontiranje – pojašnjava Maja izostanak mladih snaga.

Smatra da ako u gradu želimo razvijati volonterske programe treba platiti ljude koji će to organizirati, zagovarati i raditi na tome.

Reakcija na kandidaturu za 'Šibensku gradecu'…

- Bila sam iznenađena i zatečena, pa sam počela razmišljati što sam ja to napravila. Kad sam sjela i razmislila bilo mi je jasno. Moram reći da je bitno govoriti o ženama koje su nešto važno i uspješno napravile na svim razinama. Bilo da je to u smislu žene kao poduzetnice, jer imaju milijun i jednu prepreku da bi postale uspješne poduzetnice, bilo da rade ovako nešto u području društvenih znanosti. Vrlo je važno da imamo inicijative koje govore o ženama, njihovom radu i trudu. Drago mi je i čast mi je što sam predložena za 'Šibensku grandecu'.

- Važno je čuti i okružiti se pričama da postoje bitne i važne žene. Kad već ne možemo dobiti imena ulica, onda barem da ovako među sobom pričamo o tome koliko je to što radimo značajno – zaključila je.