S Lukom smo razgovarali točno četiri mjeseca nakon prometne nesreće koja mu je promijenila život. Od potrebnih 210 tisuća kuna za operaciju, trenutno je na računu nešto više od dvije trećine iznosa i po svemu sudeći, Luka ide na operaciju!

U Beč ga je poslao plastični kirurg iz Zagreba, rekao mu je da se operacija u Hrvatskoj ne može napraviti. Luka ipak 25. travnja opet ide u Zagreb na procjenu. Zašto? Da bi još jednom provjerili je li moguće operaciju izvesti u Hrvatskoj prije nego mu odobre trošak za Beč. Apsurd je da ga je liječnik iz te iste bolnice poslao u Austriju kazavši da ne može.

- Ako imaju za Mercedes od 50 tisuća eura za Ministarstvo, nije mi jasno zašto nemaju za moju operaciju ili zašto odugovlače. Tih 210 tisuća kuna će me spasiti, a u suprotnom ću cijeli život biti invalid i isplaćivat će mi se invalidnina iz Državnog proračuna, što nikako ne želim. Ovako s operacijom od mene naprave stroj i ubiru mi porez cijeli život. Nažalost, tako je kako je - opisuje nam Luka pomalo slikovito. 

Ipak, koliko je sustav trom, toliko su Hrvati ujedinjeni kad treba pomoći. Sve je počelo iz kazališta, odnosno Dramskog studija Ivana Jelić u kojemu je Luka glumio, njegovi prijatelji napravili su predstavu ‘Moja priča’, val dobrote se zakotrljao i još nije stao. Kaže da mu donacije pristižu iz cijele Hrvatske, ali i iz inozemstva. 

- Nije mi nitko kriv, pa ni Država zato što sam imao prometnu, za koju ipak nisam ni ja kriv. Zamjeram što je sustav stao kad sam ga trebao, i trebam ga još. Približavamo se kraju, zasad je na računu oko 160 tisuća kuna, ali ova operacija nije kraj. Doktori nisu sigurni hoću li trebati još jednu, ali ova je ključna jer mi živac odumire, a mišić atrofira - pojašnjava nam.

Luka kaže da mu je najveća sreća u životu što je bio u kazalištu, radio na MDF-u i svira po kafićima i barovima pa je upoznao puno ljudi. Tako se riječ da mu treba pomoć brzo proširila. 

- Da nisam vodio takav život, sad bih bio obična mrlja na papiru, nitko ne bi obraćao pažnju. Na žalost, siguran san da ima gorih slučajeva od mene za koje se ne zna, a puno je potrebitih. Ja sam zapravo rođen pod sretnom zvijezdom - iskreno će.

Članovi dramskog studija koji su radili predstavu mlađi su od Luke generaciju ili dvije, ali kaže da su složni, drže se skupa i pomažu si, a na to ih potiče mentorica Oriana Kunčić koja nerijetko balansira između uloga mentorice, prijateljice i majke.

- Nije mi još cijela situacija došla u glavu, takve kompleksne emocije nikad nisam osjetio. Jasno mi je da mi se pomaže, ali sve mi je pomalo nerealno. Ti ljudi su krenuli u predstavu iako su svjesni i da igraju pred rasprodanim stadionom, ne bi bilo dovoljno, ali to nije važno jer su pokrenuli ovu lavinu - kaže nam ovaj mladić o kojem smo čuli samo lijepe riječi, a i kroz godine susreta na raznim predstavama ostavio je dojam dobrog i pristojnog dečka koji ne skida osmijeh s lica.

Iznos od 28 tisuća eura pokriva operaciju i osnovne potrebe nakon, ali naravno, ne put i smještaj za obitelj, bez koje ne planira u Beč.

- Nema veze što imam 19 godina. Realno, još sam dijete, a to je veliki svijet za ići sam - iskreno će.

Pitamo ga gdje se vidi za pet godina.

- Nije mi važno koliko će mi vremena trebati za oporavak, važno je samo da budem zdrav. Dešnjak sam, desna ruka mi je oštećena i trenutno samostalno mogu raditi samo osnovne stvari, ali ne mogu normalno živjeti i zarađivati za život, a to mi je važno, da nisam nikom na teret - kaže nam.

U Lukinom životu su glazba, gluma i konji, to mu je posao. Odmah nakon srednje škole zaposlio se na farmi konja na kojoj trenutno ne može raditi. Ipak, kad se zdravlje vrati, a uvjereni smo da hoće, Luka ima želju otići iz Šibenika, odnosno Konjevrata gdje živi, ali s dobrim razlogom.

- Htio bih opet ići za svojim snovima kao što je Akademija dramske umjetnosti. Kroz srednju školu sam uvijek radio bauštelske poslove da bih imao džeparac, nikad nisam htio roditelje žicati novce. Ali ono što me zanima, i u čemu sam dobar, to je gluma. Iskusio sam daske šibenskog kazališta i tamo se osjećam najbolje. Zapravo, bio sam teški tudum, dramsku sam upisao da pokušam pronaći sebe i spasila me u puno prilika. Ako jednog dana uspijem u životu, i budem financijski dobro, volio bih nekome pomoći kao što se meni sada pomaže - kazao nam je, ali nije rekao nešto što već znamo, da je još u srednjoj školi s prijateljem skupljao novac za jednu humanitarnu akciju pa mu pomaganje nije strano. 

Ispričao nam je i dirljiv trenutak iz bolnice. Prije par dana išao je na terapiju i u čekaonici vidio, kako je kazao, staru baku, koja mu je izgledala usamljeno pa je odlučio razgovarati. Pitao ju je o zdravlju, ali ona mu je ispričala cijeli svoj život koji je počeo lošim brakom. Gospođu je opet sreo dva dana nakon, prišla mu je jer je saznala da je on Luka o kojem svi pričaju, dala mu je 100 kuna i kazala ‘evo ti srićo, ovo je za tvoje zdravlje’.

Nekad je dovoljna lijepa riječ ili jednostavno poslušati ljude i to je sva pomoć koja im je potrebna, ali postoje i situacije kao Lukina u kojoj je novac jedino što može pomoći, a kad je sustav trom i neefikasan kao hrvatski, ostaje jedina stvar u kojoj su Hrvati složni - pomaganje kad je netko u nevolji. 

Luka za kraj zahvaljuje svima koji su mu pomogli i poručuje ‘hvala što ste mi opet omogućili da sanjam!’