Lucija je sjećanje na mamu pretvorila u umjetnost: ‘Počela sam graditi svijet u kojem ona i dalje postoji’

- Umjetnost me prati cijeli život, i ja pratim nju. Kreativnost je oduvijek moj najdraži i najprirodniji način izražavanja. Glazba je dio mene od malih nogu, a violina je postala produžetak mog tijela. Uz vlastitu ljubav prema umjetnosti oduvijek sam imala podršku svojih roditelja, posebno u ostvarivanju vlastitih ideja, pa čak i onih koje su ponekad bile pomalo promašene.

Kada je prošle godine umrla moja mama, imala sam osjećaj da je umro i dio mene. Nakon nekog vremena shvatila sam da taj dio nije umro, nego je samo zamro. U tom vrtlogu emocija, koje su se odrazile i na moje zdravlje, počela sam graditi jedan novi svijet, svijet u kojem moja mama i dalje postoji. Upravo je iz toga nastao naziv izložbe ‘Između svjetova’. Inače, svaki 26. u mjesecu obilježimo tako da učinimo nešto lijepo i posebno. Moja mama bila je hodajuća radost i veliki zaljubljenik u glazbu i umjetnost. I sama je bila iznimno kreativna. I ona i tata. Posljednjih godina izrađivala je lutkice koje danas krase brojne domove, i dječje i one odraslih. U Zagrebu je imala izložbu svojih lutkica u knjižnici te održala radionicu za djecu. Posebno sam sretna što se to dogodilo neposredno prije njezina odlaska, jer je u tome neizmjerno uživala, poput malog djeteta. To je nasljeđe koje ću nositi sa sobom cijeli život, tu njezinu dječjost, znatiželju i ljubav prema stvaranju, koju je prenijela na sve nas.

Kako se približavala prva godišnjica njezina odlaska, razmišljala sam kako je obilježiti. Ljudi na različite načine obilježavaju godišnjice. Netko služi misu, netko zapali svijeću, netko se prisjeća u tišini, a ja sam svoje sjećanje pretvorila u umjetnost. Odluka je pala na izložbu. Njezin obožavani Šibenik, okupljanje obitelji i prijatelja te umjetnost, sve ono što je voljela. Učinilo mi se da bi upravo u tome najviše uživala da je ovdje. Na neki način, upravo zato vjerujem da i jest ovdje - govori nam Lucija.

Cijela priča oko izložbe započela je spontano, Lucija je najprije počela pisati pjesme, zatim izrađivati makove od gline, filcati oblake, nastavljala raditi meduze, inače dio scenografije za predstavu MaLoLu koja je nastala vođena idejom majke i majčinstva.

- U jednom sam trenutku shvatila da sve to na mene djeluje terapeutski. Prepustila sam se procesu i odlučila vidjeti kamo će me odvesti. Otvarala sam i zatvarala vrata, postavljala pitanja, tražila odgovore, prisjećala se, plakala, smijala se, a ponekad bila i ljuta. Iznenadilo me koliko sam lijepih uspomena potisnula i koliko mi je tuga zamutila pogled na sve ono što je ostalo iza mame. S vremenom sam ponovno počela vidjeti ljepotu i smisao. Iz dana u dan si ponavljam kako ne bih bila tu gdje jesam i to što jesam upravo zbog privilegije što su mi baš to dvoje ljudi mama i tata. Iznimno važna u cijelom procesu je bila i podrška cijele obitelji i prijatelja. Proces žalovanja nije gotov, vjerujem da nikada neće niti biti ali umjetnost je tu kao utjeha i podrška. Koliko god paradoksalno bilo, očito su emocije poput tuge i ljutnje glavni saveznici umjetnika. Zatim se umiješaju zadovoljstvo, sreća i ponos, a na kraju nastaje bolna praznina koja kao da ponovo otvara prostor za novo stvaranje - govori nam.

Odlazak najmilijih i dalje je tema o kojoj se ne priča puno, a tuga se nosi u tišini.

- Iako je gubitak univerzalno ljudsko iskustvo, o njemu se često šuti. Tuga i žalovanje još su uvijek teme koje mnogi nose u tišini, i to je u redu. Izložba je nastala upravo iz želje da otvori taj prostor, prostor u kojem je dopušteno sjećati se, tugovati, voljeti i osjećati povezanost s onima koji više nisu fizički prisutni. Tugovanju nas nitko ne uči, ali možemo naučiti biti nježniji prema sebi i drugima te prihvatiti da je svaki put kroz tugu osoban i drugačiji. Ne postoji ispravan način ni rok tugovanja. Postoji vrijeme, podrška i dopuštenje da osjećamo ono što osjećamo. Voljene osobe ne odlaze. Samo promijene oblik u kojem nastavljaju biti s nama. Ostaju u načinu na koji volimo, u pogledu kojim promatramo svijet, u riječima koje izgovaramo i u tišinama koje slušamo. Njihova prisutnost ne nestaje, samo postaje tiša, dublja i nježnija.

Sjećanja postaju mjesto susreta, a ono što smo imali zajedno nastavlja živjeti kroz nas. Postoji nit koja povezuje one kojih više nema s onim što su ostavili iza sebe i u nama. Vjerujem da umjetnost može povezivati ljude, stvarati osjećaj bliskosti i podsjetiti nas da ljubav ne prestaje odlaskom, nego nastavlja živjeti u drugačijem obliku - smatra naša sugovornica.

U to se i uvjerila u ova tri dana koliko traje izložba za koju kaže ako barem jednoj osobi pruži osjećaj da u svojoj tuzi nije sama, ispunila je svoju svrhu.

Izložba je otvorena do 1. kolovoza svaki dan od 19-22 sata u studiju galerije Krševan (ex Matija), na adresi Ul.Petra Nakića bb.