Ljazer Čivljak pripadnik je četvrte generacije čuvene zlatarske obitelji koji Šibenik, iako mu nije rodni grad, doživljava kao svoj. Kako i neće kad je tu preko 60 godina i ovo mu je postao pravi dom.  Dobitnike je brojnih nagrada i priznanja, a posljednja koja je došla na adresu njegove zlatarne je  plakete 'Zlatni bagatin' koja je njemu i sedmorici kolega obrtnika  čiji obrti uspješno, neprekidno rade i promiču vrijednosti obrtništva 50 i više godina dodijelilo Udruženje obrtnika Šibenik.

- Četvrta sam generacija zlatara u obitelji i ovaj posao mi je nekako bio suđen. Otac me, možda, indirektno 'uvalio' u ovu struku. Kad bih kao dijete došao u radnju uvijek bi mi dao neki zadatak i malo po malo zavolio sam ovaj posao. Dok bi druga djeca 'picavala' da idu igrati nogomet, ja bih išao u butigu. Otac me naučio ovome.  Naravno, bilo je tu i učenja tijekom karijere kako su dolazili novi alati i modernizacija, ali ono najvažnije došlo je od oca od kojeg sam naslijedio struku i ljubav - otkriva nam Čivljak.

U centru Šibenika njihova butiga je od 1965. godine, a tijekom 60 godina puno se toga promijenilo. Stara gradska jezgra prije je bila centar života, pregršt dućana, ljudi, šušura i žamora. Danas, kad dođu zimski mjeseci, osim njega radi još nekolicina njegovih kolega, pokoji salon, dućani koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke i par kafića.

- Evo, već u rujnu neki dućani ne rade popodne, a pitanje je dana kad će suvenirnice zatvoriti svoja vrata do sljedeće sezone. Tijekom cijele godine radi nas nekolicina. Puno toga se promijenilo u ovih šest desetljeća, ali nije kriv samo parking, što će neki kazati. Nije daleko prošetati od Šubićevca, ali kad nemaju gdje doći, kad nema ponude, onda nema ni potrebe dolaziti. Kad im treba zlatar, oni će doći, ali inače znam ljude koji po mjesec dana ili više ne dođu do centra. U kvartovima imaju što im treba, u kafićima su im prijatelji i susjedi... Način života se promijenio, svi negdje žure, negdje moraju stići. Prije je trend bio navečer oko 18, 19 sati šetati po rivi ili Poljani, danas su takvi šetači rijetkost - priča nam.

U Šibeniku postoji nekoliko obiteljskih zlatarni i, kako nam otkriva naš sugovornik, svi se oni drže zajedno i ne doživljavaju se kao konkurenciju. Na pitanje ima li interesa za ovaj posao među mlađim generacija, kaže da, kao i kod drugih obrta, jako slabo.

- Ja imam tri sina i nijedan se ne bavi ovom strukom. Oni su našli svoj put, kroz školovanje su zavoljeli neki drugi posao. Žao mi je, ali neka žive svoj život i neka su sretni, to je najbitnije. U šali znam kazati da čekam unuke, ali oni su još mali, najstariji ima sedam godina i tko zna gdje će njih život odvesti. Bilo bi lijepo da se netko nastavi baviti ovim poslom, ali što bude. Može li netko sa strane 'uskočiti'? Ne znam, teško se može zavoljeti nešto što se ne vidi, s čim nisi odrastao i što ne osjećaš. Manjak interesa kod mlađih generacija nije problem samo u zlatarstvu, već i u drugim obrtničkim zanimanjima kao što su postolari, urari...- otkriva nam Čivljak.

Desna ruka mu je supruga, za koju kaže da ima osjećaj da radi i više od njega.

- Bez nje ništa! Osim obaveza u kući, radi u radnji, pomaže u radionici, ima mota i uvijek je tu - kaže.

Zlatni nakit prije je bio glavni poklon za pričesti i krizmu, posljednjih godina promijenio se način života, pa tako i to. Djeca danas žele mobitele, tehniku... Ipak, trend zlata se polako vraća, poglaviti investicijsko i zlatnici. 

- Osim toga, neke stvari uvijek idu. Šibenski botun je među njima glavni, a najviše kupuju domaći ljudi, dok turisti rijetko. Oni će kupiti neki tradicionalni nakit koji nemaju u svojim državama, ali glavnina kupaca su Hrvati. Naravno, tu je i vjenčano prstenje, ali čak i to je manje nego prije jer ljudi se i manje vjenčavaju - otkriva nam.

Među nagradama i priznanjima koje je dobio tijekom karijere svakako je bitno istaknuti onu za najbolji suvenir koju su on i dizajnerica Franka Baranović dobili za kutiju za nakit u obliku šibenskog botuna. Iz njegove male radnje 'izašao' je i poklon za papu Benedikta XVI.  kada je izradio sliku Blažene Djevice Marije s papinskim grbom. Bio je to dar Svetom Ocu prilikom njegova posjeta Hrvatskoj. Otputovali su njegovi komadi nakita i u Norvešku u kraljevsku obitelj, a sudjelovao je i na izložbi Art Deco u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2011. godine, kada je za tu prigodu izradio srebrnog anđela inspiriran vitrajem iz 30-ih godina prošlog stoljeća.

Svaki komad nakita ima svoju priču i emociju, a iz ove zlatarne u centru Šibenika izašlo ih je bezbroj.

- Kad ga ja kreiram ručno, ima svoju priču i da hoćete, u 90 posto slučajeva ne možete napraviti identičan komad nakita. Mušterija to ne primijeti, ali onaj koji izradi, to vidi i zna. Druga stvar je nakit koji se danas radi preko printera. Nakit je ono što često ostaje kao najljepša uspomena u obitelji, nešto što se prenosi s generacije na generaciju i priča priču. I zato je ovo više od posla. Toliko je priča koje bih moga ispričati da ne bi stalo u knjigu (smijeh). Mogu li zamisliti da sam radio neki drugi posao? Imam osjećaj ne da ne bih znao, ali da se ne bih snašao. Ovo je ono što jesam - kaže nam za kraj.