- Volim svoj posao, izazove koje on donosi, osmišljavati projekte vezane za djecu i mlade. Moj put u Knjižnici započeo je 2002. godine, kada sam došla kako bi tadašnjem ravnatelju Milivoju Zeniću unosila tekstove za njegovu knjigu „Šibenska katedrala”. Bili smo tada još u starom prostoru na Baldekinu, ali već se pripremalo preseljenje. Znalo se da će se obim posla povećati, na moju sreću, pa sam ostala. U novom prostoru od samog početka radim na Dječjem odjelu i u tome sam se pronašla. Odmah sam završila dodiplomski studij bibliotekarstva u Zagrebu, pohađala sam Centar za stručno usavršavanje, stručne skupove... U tome sam vidjela svoju priliku. U to vrijeme Knjižnica nije više bila samo mjesto za posuđivanje knjiga, nego za druženje, zabavu, edukaciju. Bili smo tada odlično informatički opremljeni i dolazilo nam je puno djece - počinje svoju priču o svom radu Marina, inače i predsjednica Knjižničarskog društva Šibensko-kninske županije.

Da njezini kolege i ona u tome nisu bili kreativni, da nisu osmišljavali zabavne i istodobno edukativne sadržaje, zanimljive djeci, Knjižnica sigurno ne bi postala ugodno i poželjno mjesto za brojne aktivnosti, druženja, susrete. A takvih je sadržaja i projekata bilo zaista puno.

- Čim smo se preselili u novi prostor, počeli smo surađivati s vrtićima, školama, drugim kulturnim ustanovama, s lokalnom zajednicom u cjelini. Otvarali su nam se novi izazovi i mi smo ih prihvatili. Tako već 10 godina imamo natjecanje za djecu u čitanju naglas. Nastojimo popratiti i sve manifestacije. Dugi niz godina imali smo akcije poticanja djece na čitanje, od beba do djece do 3 godine, jer smo na taj način željeli privući roditelje da djecu dovode u Knjižnicu i u tome smo uspjeli. Sada su ta djeca već roditelji i dovode u našu knjižnicu svoju djecu, jer se tu dobro osjećaju. Svake godine imamo i natjecanje za najčitače, besplatni upis za prvašiće u mjesecu knjige pa nas posjeti velik broj njih. Imamo različite radionice, pričaonice, kvizove, susrete s književnicima. Sve su to male stvari koje njih privlače u knjižnicu. Prošlo ljeto smo se uključili u projekt Olimpijada čitanja, u kojoj je sudjelovalo 60-ak djece. Uspjeli smo u tome da knjižnica bude mjesto susreta i druženja. Prolazimo s djecom iz osnovnih škola lektiru na drukčiji način, barem jednom tjedno. Lijepo je kada te djeca prepoznaju na ulici kao tetu iz knjižnice - ističe Marina.

U knjižnicu su znali dolaziti i neki dečki iz centra grada, tada problematičnog ponašanja, kako bi ih ometali u radu, ali oni su i njih pokušali umiriti i zabaviti. Jedan od njih, koji sada živi u Njemačkoj, došao im je u posjet prošlog ljeta sa svoje dvoje djece. Ispričao im se zbog svega što im je radio i zahvalio im za to što su ih u Knjižnici znali na pravi način suspregnuti. Marina dodaje kako joj je posebno drago volonterstvo pa im u Knjižnicu dolaze volonteri i provode različite aktivnosti, a i ona volontira.

- Krenuli smo s učenjem engleskog jezika za najmlađe pa su nam se nakon toga javile dvije nastavnice hrvatskog jezika i pokrenuli smo projekt pomoći u učenju za učenike osnovnih i srednjih škola. Do nas je došla i jedna gospođa iz udruge Četiri šape sa svoja dva terapijska psa, koji su sudjelovali u našem radu s djecom, pa je jedna gospođa koja se udala na Krapanj, a iz Portorika je, učila djecu španjolski. Održavali smo i radionice u financijskoj pismenosti, u suradnji s udrugom Franak. Sve je to rezultiralo time da smo dobili nagradu za volontiranje od šibenske udruge Mladi u EU, a nakon toga i od regionalne udruge MI iz Splita. Ja sama volontiram organizirajući neke večeri poezije i književne večeri. Radila sam s Majom Gulin u radijskoj emisiji Skraćeni sat. U posljednje vrijeme, nekoliko žena iz mog okružja je oboljelo od raka dojke. To me je pogodilo i željela sam im pomoći. Tako sam krajem prošle godine s kolegicom Anom Šimić, doktoricom Danći Mihovilčević (predsjednicom Lige za borbu protiv raka Šibensko-kninske županije) i novinarkom Anom Bralić organizirala modnu reviju na kojoj su oboljele žene nosile modele šibenskih modnih kreatora. To je imalo veliki odjek. Javile su nam se neke žene koje žele sudjelovati na takvoj reviji sljedeće godine pa bi to mogla postati i šibenska tradicija - otkriva Marina i zaključuje: - Živim za svoj posao. Ima ona lijepa uzrečica da ako voliš ono što radiš onda ne radiš nit jedan dan, a ja se baš tako osjećam.

Marina je i supruga i majka dvoje djece, koju je odgajala gotovo osam godina bez supruga, koji je radio u Njemačkoj da bi mogli otplatit kredit za kuću. Sin, koji sada ima 19 godina, ima Aspergerov sindrom pa je rad s njim bio posebno zahtjevan, uz to što je uglavnom sama morala prepoznati njegovu dijagnozu i nositi se s njom. On je uspješno završio srednju školu, a Marina je uvijek spremna sa svojim iskustvom pomoći roditeljima koja imaju djecu s tim ili sličnim sindromom. Uz sve to je, zdušno i najčešće puno više od onoga što se od nje očekivalo, obavljala svoj posao u Gradskoj knjižnici. Ne skriva da ju je nominacija za priznanje 'Šibenska grandeca' ugodno iznenadila i obradovala jer je to, kako kaže, potvrda da njezini kolege i ona  u šibenskoj gradskoj knjižnici rade dobro, ali i obveza da nastave istim tempom.