- Ja danas radim dan, a suprug noć. Sina jedno drugome predajemo na stubištu. Ja preuzimam dijete, a on nastavlja tamo gdje sam ja stala – priča nam Katarina s kojom razgovaramo u čekaonici Jedinice intenzivnog liječenja. 

Pokraj nas su pladnjevi s obrocima. Na odjelu je poprilično prometno. Vani ispod prozora stoji nekoliko članova obitelji pacijenata smještenih na Intenzivnoj. Oni koji su dobili sobu pokraj balkona su sretniji jer bar kroz prozor vide rodbinu. 

- Svi su oni jako prestrašeni kada dođu na odjel. Teško ih je ikako utješiti jer su svi prije dolaska bili doma i gledali vijesti o respiratorima i kako to izgleda na covid odjelima. Pacijenata je puno pa ako jednom nije dobro, drugi se odmah preplaše. Zvukovi znaju biti strašni, a uvjeti nisu baš najbolji pa im pokušavamo olakšati koliko možemo. Damo im mobitele da čuju rodbinu, a ovima sa strane gdje je balkon pustimo rodbinu da ih vide izvana. To im puno znači – priča Katarina koja je kao medicinska sestra počela raditi 2012. godine. Supruga Karla upoznala je na faksu. 

- To  je posao koji sam uvijek htjela radit i koji volim. Volim ga i dalje, unatoč svemu. Unatoč tome što smo svi tužni, jadni i umorni. 

Smjena joj je jučer kada smo s njom razgovarali počela u 7 ujutro i traje do 7 navečer. 

- U pravilu radimo tri, četiri sata u komadu pa imamo pauzu sat vremena jer je preporuka da se odijela i maske mijenjaju svaka četiri sata. Potom opet idemo unutra. 

Na vratima odjela vidimo upute o stavljanju zaštitne opreme prije ulaska. Prvu idu dugi nazuvci, jednokratni dugi ogrtač pa jednokratna pregača… Katarina se prisjeća kako su na početku pandemije iz straha svako malo provjeravali opremu. Stoji li sve kako treba, hoće li nešto propustiti virus… 

- Na početku je bilo strašno. Bilo me strah najviše jer je sve bilo nepoznato. Tresle su mi se ruke svaki puta kada bi nešto radila, ali s vremenom sam otupila totalno, kao i svi na odjelu. Više se ne bojimo kao prije. Naravno da me najviše bilo strah za sina. Svaki puta kad zakašlje pomislila bih, 'ajme je li korona'. Teško je. Fizički napor je konstantan, ali njega je bilo i prije s obzirom da sam i tada radila na Intenzivnoj gdje su uvijek teški bolesnici.

Ipak, kaže da nikada nije zamišljala da će pandemija ovoliko potrajati. 

- Svaki val mislila sam, to je to. Mi smo zadnja postaja i kada se sve isprazni, kod nas najteži pacijenti još dolaze. Kad su brojevi počeli opadati, svi smo mislili 'to je to', krenut će napokon ti godišnji. Međutim, to nije bilo tako i mi na kraju nikad ne isplivamo iz tog covida.

Kroz razgovor doznajemo da je i ona preboljela koronu, no nije se zarazila u bolnici. 

- Da, nisam se zarazila na poslu. Pokupila sam je negdje vani, ali srećom prošla sam s blažim simptomima. Ja vjerujem da moje tijelo nije bilo toliko napaćeno, da se možda ne bih ni zarazila. Tada sam se barem malo odmorila jer na godišnjem nitko od nas nije bio otkad ovo traje. 

Medicinskih sestara u šibenskoj bolnici nedostaje, ali Katarina ističe da su usprkos tome jako dobro organizirani.

- Naša šefica je to dobro iskoordinirala. Prepoznala je trenutak kada je došlo do toga da mi više sami nećemo moći izdržati te su ljudi sa svih strana bolnice počeli pomagati. Čak i oni koji pacijente nikada nisu vidjeli, iz ambulanti ili čak administracije, došli su nam pomagati.

Dok pričamo na odjel upravo dovoze novog pacijenta. Katarina nam govori kako je na covid odjelima sve više mladih. 

- Čini mi se da i teži simptomi dolaze sve ranije, ali i da je manje umrlih nego u prijašnjim valovima. 

Iako kaže da je poprilično oguglala na sve prizore i da je strah koji je osjećala na početku pandemije, posve nestao, kada priča o smrti na odjelu, naviru joj suze. 

- Taj dio se ne može opisati. Strašno je za gledati kada pacijenti umiru na covid odjelu, bez obitelji oko njih. Umiru s nama, držeći nas za ruke. To je najgori dio ove priče. 

Pitamo bi li prokomentirala prosvjednike i antivaksere budući da im mnogi poručuju da bi samo trebali doći na covid odjel da bi preispitali stavove. 

- Antivaksere ne bih komentirala. Mislim nekako da će se oni kad-tad razuvjeriti. Mnoge obitelji koje dođu u posjet se predomisle u vezi cijepljenja. Ipak, što se tiče covid potvrda, tu se slažem da je dosta nelogičnosti. Mislim da se dosta ljudi zbog toga diglo. Mi smo u bolnici imali slučajeva da su virus prenijeli cijepljeni koji se ne testiraju tako da bi se mjere u tom smislu trebalo preispitati.

Njezina kolegica Petra Janošević nedavno je za HRT izjavila da je priče s odjela jako teško nositi doma pa kada se nakon smjene istušira se i pojede, nazove kolegicu i priča s njom o radnom danu. Pitamo Katarinu je li i kod nje tako. 

- Ja dođem kući, ugasim televiziju i sve što ima bilo kakve zvučne podražaje te provodim vrijeme s djetetom. Ipak, ne mogu reći da uspijevam ne razmišljati o poslu pogotovo kada taj dan imamo smrt, a to su ljudi s kojima se mi upoznamo i na kraju povežemo. No, pokušavam se isključiti. Moram, jer imam dijete koje se hoće igrati, družiti... 

Covid je zabranjena tema i u pauzama na odjelu. 

- U pauzama uopće ne pričamo o poslu. Dobra je ekipa, mladi smo i pričamo o glupostima da zaboravimo što nas opet čeka kada se vratimo unutra. Usprkos svemu, ja bih ostala tu. Volim ovaj posao i ne mogu zamisliti da bilo što drugo radim. Samo kad bi se barem uvjeti poboljšali, da imamo normalnu satnicu i da možemo na godišnji. Maštam da se naspavam – zaključuje Katarina Kovačić.