Lora je zaposlena kao nastavnica matematike u dvije šibenske srednje škole, majka je dvoje djece, a veliki dio svog života posvećuje upravo nezbrinutim životinjama. U Šibenskim šapama volontira desetak godina, a točno ne zna broj maca i psića koje su prošle kroz njezin dom, dok nisu trajno zbrinuti. Zna samo da ih je bilo jako puno.

- Ljubav prema životinjama ponijela sam iz obitelji, usadili su mi je mama i tata, a ja to prenosim ne samo svojoj djeci, nego i učenicima. Bitno je osvijestiti to da te životinje trebaju našu pomoć, da su bez nas osuđene na smrt. Što će te jadne samoživuće mace, ako ih mi ne nahranimo? Za njih nema hrane u kontejnerima. Meni je to što im dajem malo, a za njih to znači život. Ili, kako ne pomoći ozlijeđenom, napuštenom psiću kojeg nađeš na ulici, kako samo od njega okrenuti glavu i otići. To je čin milosrđa - kaže Lora i dodaje kako ima volontera koji se u tome daju više od nje, ali nažalost nema ih puno.

Oni su angažirani sve dok se za napuštenu životinju ne nađe trajni smještaj, vode je veterinaru, brinu o njoj, traže joj privremene udomitelje ili je zadrže u svom domu dok za njih ne nađu trajni smještaj, a sve to zahtjeva puno truda i vremena. Sve to iziskuje i novac koji im stalno nedostaje, a pomažu im dobri ljudi, iako ni oni nisu baš pri novcu. Surađuju i s jednom udrugom iz Njemačke, a nisu rijetki slučajevi da neka maca ili psić bude udomljen u inozemstvu.

- Meni moja mama stalno kaže da ne mogu spasiti sve životinje. Toga sam i ja svjesna, ali mogu barem neke. Najvažnije je da to osvijestimo kod što većeg broja ljudi, da se angažiraju oko napuštenih životinja koje žive u njihovoj blizini, u njihovom kvartu - ističe Lora, koja je osjetljiva i na patnju miševa koje ljudi love pomoću ljepila.

- To je nehumano, to je mučenje miševa koji se batrgaju u tom ljepilu dok ne uginu. Jednom sam, kada je to napravila moja mama, uzela tog miša s ljepilom, sjela u taksi i otišla kod prijateljice. Polili smo ljepilo uljem i oslobodile ga te ga nakon toga pustile u prirodu kod tvrđave svetog Ivana - ispričala nam je Lora Tintić.

Navikla je da joj neki ljudi prigovaraju kako se neki danas puno više brinu za životinje nego za ljude, ali ona na to ima spreman odgovor.

- Uvijek kažem onaj tko voli životinje voli i ljude i pomoći će kad god mogu jednima i drugima. Za to imam niz primjera u svom okruženju. Možda je ta pomoć životinjama vidljivija, jer one su bez nas zaista bespomoćne, mi smo njihov glas. Kad te životinja pogleda u oči ne možeš ostati bešćutan, one gledaju u našu dušu – objašnjava.

Upozorava kako danas ima puno slučajeva zlostavljanja životinja, posebno pasa i da većina ljudi to radi nesvjesno, iz neznanja.

Lora Tintić predana je i svom pozivu nastavnice, a oni koji poznaju njezin rad kažu da inače ne baš omiljenu matematiku zna na pravi način približiti i objasniti učenicima.

- Volim svoj posao i posvećujem se učenicima. Prilazim im  prvenstveno kao ljudima, kao djeci koja imaju svoje brige i probleme. Nije mi na prvom mjestu da pošto poto znaju matematiku, a onima koji pokažu želju za znanjem pomažem, radim s njima i volonterski. Jedne godine bila sam razrednica razredu sa 15 učenika koji su na maturalnom plesu svi kleknuli preda mnom i darovali mi prsten, kao čin trajne veze među nama. To me je razveselilo i razgalilo - otkriva Lora.

Na pitanje kako je doživjela kandidaturu za Šibensku grandecu kazala je da joj je to posebna čast.

- To mi je posebna čast, ali ono što je meni u svemu tome najvrijednije je da su to što radim prepoznali moji prijatelji, da to cijene pa su me predložili za to priznanje. Prijateljstvo mi je u životu jako važno – rekla je.

U narednih mjesec dana bit će predstavljene još četiri ovogodišnje kandidatkinje za Šibensku grandecu, a nova grandeca bit će proglašena u drugom tjednu ožujka. Taj izbor već osmu godinu zaredom organizira Udruga Volim Šibenik uz potporu  pokroviteljstvo većine lokalnih medija. Šibenskim grandecama do sada su proglašene Danći Mihovilčević, Irena Bralić, Ana Paić, Snježana Klarić, Marijana Rajić, Vanja Bošnjak i Nina Živković.